Procijenjeno je da je sačuvano tek deset posto ukupne produkcije nijemog filma Weimarske republike, no, srećom, među njima su neka od najvažnijih ostvarenja u povijesti kinematografije
Sudeći po solidnoj prodaji restauriranih i naknadno ozvučenih kopija na DVD-ima, nijemi njemački film opet je velika atrakcija (zabadava ih povremeno možete gledati na njemačkim, austrijskim i francuskim satelitskim kanalima). Filmovi koje smo svojedobno posredstvom arhiva Jugoslovenske kinoteke dobivali samo u okljaštrenim i loše očuvanim izdanjima, danas se nude u integralnim verzijama, sa slikom koja uglavnom odgovara standardima vremena u kojem su nastali. Procijenjeno je da je sačuvano tek deset posto ukupne produkcije nijemog filma Weimarske republike, no, srećom, među njima su neka od najvažnijih ostvarenja u povijesti kinematografije.
Ponajviše se to odnosi na dva velika hita tog razdoblja - Kabinet dr. Caligarija Roberta Wienea (1920) i Dr. Mabuse, kockar Fritza Langa (1922.). Naslovni junaci oba filma su zločinački umovi koji hipnozom žele podčiniti svijet. Filmski povjesničari i sociolozi nazvali su ih proročanskima zbog onoga što se kasnije odigralo u Njemačkoj, ali, njihov utjecaj na nove generacije nije toliko po sadržaju (istina, horor filmovi narednih desetljeća nemilice su varirali taj narativni obrazac) koliko po revolucionarnoj formi: filmski ekspresionizam (s tom su se etiketom prestižni njemački filmovi tada promovirali u svijetu) proklamirao je artificijelnu stvarnost koja se doimala efektnijom od puke dokumentarne zabilješke. Redatelj je u snimatelju i scenografu (u Langovu slučaju i montažeru) imao ravnopravne suradnike i stvarao vizualnu cjelinu koja je očaravala virtuoznošću izvedbe.
Golem Paula Wegenera i Carla Boesea (1920.), lociran u praški židovski geto 16. stoljeća, prizorom golemog čudovišta od gline koji na rukama kroz grad nosi nježnu djevicu, vjerojatno je inspirirao glasovitog King Konga, snimljenog u Hollywoodu 1933. Tamo je karijeru nastavio Karl Freund, snimatelj Golema i jedan od majstora hollywoodskih horora tridesetih godina.
Hollywood je osvojio i Ernst Lubitsch, koji je u Njemačkoj realizirao iznimno uspješne kostimirane spektakle (Madame Dubarry, Anna Boleyn), no komedije poput Princeze ostriga (1919.) pokazuju kakav je to bio majstor režije. Ironija i vizualni gegovi - sve to kasnije nalazimo u puno više ekstrovertnom izdanju kod Franka Tashlina i Blakea Edwardsa - međutim, suptilna magija «Lubitscheva dodira» ostala je jedinstvena.
Krhotine Lupua Picka (1921.) poseban su odvojak njemačkog ekspresionizma - kammerspiel. Komorna radnja i tek nekolicina likova omogućili su redatelju da se usredotoči na geste glumaca i stvaranje ugođaja te gotovo potpuno izbaci međunaslove, usredotočujući se na posebnu vrstu «filmskog filma», kojem su stremili i najveći redatelji tog razdoblja, kako u Švedskoj tako i u Americi. Scenarist Krhotina Carl Mayer (napisao i Kabinet dr. Caligarija) jedan je od najvažnijih autora toga razdoblja. Pick je trebao režirati njegova Posljednjeg čovjeka, ali je nakon kreativnih razmirica angažiran Friedrich Wilhelm Murnau i napravio možda najslojevitije ostvarenje njemačkog nijemog filma.
Po sudu mnogih, njemački nijemi klasici nimalo ne zaostaju za američkim: ovaj ciklus potvrda je da takva procjena nije bez vraga.
(Nenad Polimac)