Poput usamljena lutalice u Liverpoolu Lisandra Alonsa koji zaokružuje autorovu trilogiju o muškarcima izoliranim od društva koji tumaraju prirodom (La libertad, Los muertos), iako autor nije antropolog već je njegova potraga krajnje filmska. No Liverpool nije samo njen najosobniji i najseriozniji dio, već je on krajnje specifičan u odnosu na prethodna dva filma jer autor ne prati narkoleptičnog junaka izgubljena na rubovima civilizacije do samog kraja, već ga napušta u ključnom trenutku. Na početku filma on se iskrcava s teretnog broda u ledom okovanoj luci Ognjene zemlje, zamolivši kapetana da mu dopusti da posjeti teško bolesnu majku, iako on ne zna je li ona uopće živa. To je ujedno i najduži dijalog koji se dogodio u filmu. Potom slijedi njegova duga odiseja koja će se okončati dolaskom u pilanu gdje susreće tri usamljene figure - majku koja leži na samrti i koja ga ne prepoznaje, kćer koja odbija artikulirati vlastite osjećaje, te starca koji se o njima brine. Ovakva situacija vapi za punokrvnom dramom, ali je autor izbjegava. Jedino sredstvo komunikacije između tih stranaca privjesak je za ključeve s natpisom Liverpool koji će otac pokloniti kćeri i koji se referira na jednu od brojnih luka u koju je uplovio. No uloga privjeska nije talismanska, već taj predmet naglašava nepostojanje adrese jednog vječnog nomada, koliko god njegova gesta naizgled bila mehanička. Tada junak napušta obitelj na isti način kao što autor napušta njega. On dakle odlučuje 'stati na stranu Alonsa' kao filmaša, kao da postaje svjestan ispraznog odnosa filma prema životu.

U netaknute chatwinovske krajolike Patagonije, te čarobne prostore divljeg beskraja koji ne poznaje granice osim ako to nisu granice neba i zemlje, odvodi Lucia Puenzo svog Njemačkog liječnika. Riječ je o monstruoznom Josefu Mengeleu koji pod lažnim imenom Helmut Gregor pronalazi utočište u elegantnu hotelu na obali jezera Nahuel Huapi. A djeca hotelskog vlasnika postaju novi zamorci u njegovu genetskom eksperimentu dokazivanja rasne čistoće, koji se sada može nastaviti daleko od prijetnji Mossadovih agenata. Laboratorij je čista fikcija (film je snimljen prema autoričinu istoimenom romanu) iako postoje indicije da je stvarni Mengele nastavio svoje jezive eksperimente na djeci i trudnicama i nakon egzila u Južnu Ameriku (sjetimo se famoznog Schaffnerova filma Momci iz Brazila u kojem hrpa poznatih hollywoodskih glumaca govori lošim njemačkim akcentom, a među njima je i Gregory Peck u ulozi Mengelea). Zato glavna meta njegovih istraživanja u filmu postaje kći vlasnikove trudne žene kao jedna od Mengeleovih fiksacija, dok će lik male Lilith već na samom početku biti ovjekovječen na njegovu crtežu, kad je on promatra kako se na plaži igra s prijateljicama, premda junakove pedofilske sklonosti ostaju tek diskretno naglašene, u zoni autoričine neodlučnosti. No, Lilith kao oživjela verzija njegovih arijevskih lutki za masovnu proizvodnju funkcionira kao fina metafora, dodatno podcrtana prizorom njemačke škole i fotografijama učenika koji poziraju pred nacističkom zastavom.

Tek nešto sjevernije, duboko u šumama Barilochea, u Auri prerano preminula Fabiena Bielinskog, epileptični majstor taksidermije (autorov glumac fetiš Ricardo Darin) sudjeluje u lovu na jelena, ali zabunom ubija vlasnika hotela u kojem je odsjeo. Bio je to savršeni zločin koji je toliko sanjao. No iako autor nanovo koristi motiv manipulacije kao i u prethodnome komadu Devet kraljica, Aura je njegov kontrapunkt. Urbani kaos zamjenjuje junakovo sporo i sneno putovanje u divljinu, sa zavjerenikom koji biva uhvaćen u zamku tuđe zavjere. Kao da okrećemo izlizane stranice nekog zaboravljena pulpa iz pedesetih (koliba koja krije misteriozne dijagrame, pucnjava u tvornici, korupcija u provincijskom casinu, posjet bordelu za kamiondžije), s diskretnom jekom Cortazara i Borghesa.

Patagonijska bijela prostranstva fascinirala su i Pabla Trapera koji promatra svoj film Nacido y criado u diskursu mitologije (unutarnjeg) egzila. U njima se zatekao njegov junak u bijegu od traumatizirane prošlosti, ali ga ta ista prošlost stalno proganja u znojnim noćima, dok ljudi koje tamo susreće također piju da bi zaboravili, bauljajući tom ničijom zemljom poput zombija, iako je kriza sada puno brutalnija od one koju su proživljavali protagonisti autorovih ranijih filmova, združujući fizičko i metaforičko, senzualno i socijalno. A u Patagoniji kao ničijoj zemlji izgubljenih duša ambijentirane su i tri priče ceste Carlosa Sorina (Historias minimas) rastrgane negdje na pola puta između komedije i mikrotragedije, koje slijede trajektoriju grotesknog. Priče u kojima svi putevi vode u San Juan. Don Justo koji autostopira u potrazi za duhom svog psa. Maria Flores koja putuje u grad da bi podigla nagradu koju je osvojila u TV showu. Roberto koji pokušava zavesti udovicu kupovinom torte njenu sinu za rođendan. Dok slijedi njihove sudbine, Sorin pazi da ne izgubi kontakt s lirizmom. A Chatwinov duh i dalje je tu u svoj toj ljepoti i praznini divljeg beskraja.
(Dragan Rubeša)