Teško je reći koji je najbolji hrvatski filmski redatelj. Hrvatska nema svojeg Ingmara Bergmana ili Pedra Almodóvara. Ali, kad bismo kvalitativnom dodali kvantitativno, jedan od onih koji se zaista ističe jest Vatroslav Mimica. Čovjek je napravio, za hrvatske prilike, popriličan broj igranih filmova, među kojima je i nekoliko klasika domaćeg filma. Također, režirao je solidan broj animiranih filmova, među kojima neki čine vrhunce ne samo domaćeg već i svjetskog animiranog filma. Na prošlogodišnjem obimnom predstavljanju hrvatske kulture u Francuskoj, koji je bilo rezultat odabira francuskih selektora, Mimica je dobio nagradu za životno djelo.
U obimnoj retrospektivi u kinu Tuškanac vidjet ćemo gotovo sve Mimičine filmove. Nedostajat će samo kratki igrani film Telefon i dugometražni igrani film talijansko-jugoslavenske produkcije Tvrđava Samograd. Mimičina makedonska produkcija Makedonski dio pakla, nastao u produkciji Vardar filma, restauriran foto kemijskim postupkom i potom digitaliziran, bit će prikazan krajem godine, u sklopu predstavljanja Makedonske kinoteke u Zagrebu i Splitu. U sklopu retrospektive u kinu Tuškanac bit će održan i razgovor s uglednim redateljem.
Mimica debitira s dva klasična fabularna igrana filma, U oluji (1952.) i Jubilej gospodina Ikla (1955.), a u modernističke vode otisnuo se kroz animirani film. I u tom mediju počeo je kao klasičar, filmom Strašilo (1957.), ali već njegov drugi film, hvaljeni Samac (1958.), dosljedan je primjer zagrebačke modernističke reducirane animacije, koju još radikalnije koristi u svojim slijedećim filmovima, među kojima se ugledom ističu Inspektor se vratio kući (1959.) i Mala kronika (1962.). Tek nakon uspjeha u animaciji, Mimica je odlučio raditi i modernističke igrane filmove. Logično, jer je pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Mimica krenuo režirati, modernizma u jugoslavenskom, pa i svjetskom igranom filmu bilo tek u tragovima, a šezdesetih već je bio u punoj snazi. Mimica je u igranim filmovima upotrebljavao sve ono što je krasilo filmski modernizam ili neke njegove vidove – razlomljena struktura filma, nelinearna i oslabljena fabula, otuđeni i zbunjeni pojedinac umjesto junaka, nesigurnost i nepostojanje istina, politička angažiranost itd. Njegovi filmovi Prometej s otoka Viševice (1964.), Ponedjeljak ili utorak (1966.) i Kaja, ubit ću te! (1967.) kvalitetom se mogu nositi s uzornim primjerima europskog modernističkog filma. U kasnijoj fazi karijere Mimica se, poput Papića, priklonio klasično fabularnom stilu, ali, za razliku od Papića, nije odbacio utjecaje modernizma. Zanimljivo jest da Vincent Malausa, urednik podliska Cahiers du Cinema posvećena hrvatskom filmu (studeni 2012.) u kojem se, tipično za francuski ukus, najviše slave modernistički prinosi hrvatskog filma, kao dva najbolja Mimičina filma ističe uratke iz njegove druge, klasične faze Događaj (1969.) i Seljačka buna (1975.). Ta dva filma, za razliku od „standardnog“ modernizma prethodnih Mimičinih filmova, odskaču neobičnim spojem klasičnog i modernističkog. Događaj je jezoviti triler u šumi, koji reduciranošću i pomaknutošću atmosfere nadilazi neobičnost slavnog filma s kojim ima dodirnih točaka – Oslobađanje (1972.) Johna Boormana. Epski povijesni film Seljačka buna jest, također, primjer žanrovskog filma s dodatkom modernizma. Osim ova dva filma, iz kasnije Mimičine faze mogli bi izdvojiti i Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978.), zanemareni film koji čeka revalorizaciju. (Juraj Kukoč)