Ealing komedija

Prvi pravi veliki pravac britanskog filma

Nekad veoma slavna Ealing komedija, posebno izbor reprezentativnih radova između 1947. i 1955. godine ni danas ništa ne gubi od kvaliteta i svježine

“Na mojoj autobusnoj liniji za grad, sve me nekako uznemirivalo: kuće su mi izgledale tako male, a putići pred njima - ograđeni cvijećem, po kojima su ljudi u odijelima s prslucima žurili na posao - izgledali su tako svijetlo i umjetno. Prozori nad zaljevom, široki čisti travnjaci, uski puteljci, autobusi koji trube, sve je bilo isto baš kao u filmskim komedijama iz Ealinga: drago, cjelovito i potpuno bezazleno…” (američki kritičar Martin Green, nakon povratka iz Engleske u SAD, 1961. godine)

U šumi engleskog individualizma i liberalizma, Ealing komedije, nastale između 1947. i 1956.,slatka su i kompaktna mješavina malograđanskog i kolektivnog u poratnoj Velikoj Britaniji. Neobično, no naizgled marginalan žanr prvi je pravi veliki pravac britanskog filma, koji će, mnogo bučnije, poslije nekoliko godina proslaviti laureati novog britanskog realizma i socijalne drame potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina.
Sve je u Ealing studiju začela komedija Hue and Cry 1947. godine, za ključne primjerke žanra računaju se Passport to Pimlico, Whisky Galore i Kind Hearts and Coronets (svi iz 1949.), Lavender Hill Mob i The Man in a White Suit (iz 1951.), a sve su spektakularno zaključili The Ladykillers 1955. godine, vjerojatno najpopularniji film studija Ealing , s kompletnom prvom postavom: Michaelom Balconom kao producentom, redateljem Alrexanderom MacKendrickom i glumačkom trupom iz snova: Alecom Guinnessom, Peterom Sellersom, Cecilom Parkerom, Herbertom Lomom i Dannyjem Greenom - hilaričnom ekipom ubojica koja se ne može nositi ni s jednom običnom engleskom starom damom!
Ipak, sve je počelo znatno ranije: filmski studio Ealing, po kojem su komedije lakonski dobile ime, gradio je engleski filmski redatelj Basil Dean od 1929. do 1931. godine, nazvavši ga Associated Talking Pictures (ATP), imenom koje su očito svi zaboravili, jer su filmove studija gotovo momentalno počeli zvati po samom imenu kuće: Ealing.
Dean je uspostavio studio, okupio mnoge britanske filmske talente (Hitchcocka između ostalih), no sve je procvalo tek pod ravnanjem velikog engleskog producenta Michaela Balcona, koji od 1938., sluteći teški rat, počinje za uznemirenu naciju proizvoditi komedije i kasnije ratne filmove. Veliki utjecaj na poetiku studija izvršio je veliki Alberto Cavalcanti ( u kompaniji od 1942.), koji, kao vodeći britanski dokumentarist , ima utjecaja i na unikatnu fakturu kasnijih Ealing komedija.
“ To su komedije o običnim ljudima, s tračkom ekscentričnosti, filmovi o sanjarima i blagim anarhistima, malim ljudima koji bi svoga šefa najradije zviznuli po njušci”, govorio je o duhu komedija kasnije Michael Balcon.
Seriju je, kao što smo spomenuli, otvorila komedija “Hue and Cry” Charlesa Crichtona (jednog od šampiona studija, koji je, dugo nakon gašenja žanra, iz duboke penzije 1988. potpisao i čuvenu Ribu zvanu Wanda!), dražesna konstrukcija o momcima koji razbijaju bandu lopova, a koja se kodirano dopisuje u njihovim novinama! Već u Hue and Cry vidljivi su svi rubovi novog žanra: duhoviti, dobri scenariji, upotreba vrhunskih engleskih glumaca (tu su Alastair Sim i Jack Warner), i sve Ealingove kućne teme i motivi: svijet više radničke i niže srednje klase, veličanje vrednota malih zajednica (koje izvana ugrožavaju institucije i birokrati), sklonost ekscentričnom i crnom humoru, socijalni dokumentarizam i zadnje, no ne i najmanje važno, posizanje za “komercijalnim” i pomalo provokativnim temama (kriminal, prevare, grupno ludilo).
Sve to će još više doći do izražaja u Pasošu za Pimlico, redatelja Henryja Corneliusa, pravom Ealingovu hitu iz 1949. koji je, unatoč ulogama kućnih prvaka Stanleya Hollowaya i Margaret Rutherford, zapravo sjajan primjer kolektivne komedije. Priča je upravo šarmantno britanska: pripadnici jednog londonskog kvarta - kada pronađu povelju da su oni zapravo zaboravljena teritorija Burgundije- potpuno pobenave i usred Londona proglase neovisnu državu.
Sve je to, iste godine, zasjenio film Kind Hearts and Coronets, ludo zabavna crna komedija Roberta Hamera, o povrijeđenom pripadniku aristokratske obitelji koji likvidira jednog po jednog ostale nasljednike. Najzabavnija je činjenica da veliki Alec Guiness, u čak osam različitih uloga, neprestano ubija samoga sebe! Ealing je očito počeo izbacivati prave hitove i usprkos pritiscima velikih (poput velike kompanije Rank), ostao neovisan pojam u engleskoj filmskoj industriji:
“Bili smo ljudi iz srednje klase, s konvencionalnim obrazovanjem. Iako radikalni u nekim filmskim idejama, nismo htjeli uništavati institucije: sve je to bilo puno prije maoizma, Levi-Straussa i Marcusea. Bili smo ljudi iz neposrednih poslijeratnih generacija i glasovali smo po prvi puta za laburiste: to je bila naša blaga revolucija. Zapravo smo voljeli velike engleske institucije i naše komedije su bile rađene s mnogo emocija: mi smo institucije naprosto htjeli popraviti s pozicija nacionalnog ponosa…”, pokušao je autorsku pozadinu Ealing komedije definirati sam Michael Balcon. U tom smislu je kompanija i djelovala: slušalo se svačije mišljenje, čak i kuharica čaja, a protok kreativnih ličnosti bio je enorman.
Popularan je 1951. bio Crichtonov Lavender Hill Mob, u kojem Guiness kao mali bankovni činovnik ima sjajnu shemu za krađu zlatnih poluga, no vrhunac žanra obilježila je crna komedija The Ladykillers iz 1955. pravi mali glumački jamm-session, sa svim temama i motivima Ealinga. Nažalost bio je to i kraj: neće se dogoditi ništa spektakularno, već žanr, vjerojatno pod pritiskom televizije i novih spektakala, počinje sredinom pedesetih blijedjeti; Ealing prekida s djelovanjem 1959, a zanimljivo, studio otkupljuje iste godine BBC, koji će u decenijama koje dolaze, nastaviti barem dio svijetlih tradicija kompanije: humor, insistiranje na kvaliteti, dokumentarizam u drugom planu, vrhunska režija… Ealing komedija danas ništa ne gubi od svojih kvaliteta i svježine, što će, uvjereni smo, dokazati i sjajan izbor reprezentativnih radova između 1947. i 1955. godine. (Vladimir Tomić)