Budući da se doimao urbano, odlično su mu pristajale uloge tipova građanskog podrijetla, no jako su mu dobro stajale i uniforme, pa je doslovno bio razgrabljen, kako na filmu tako i na televiziji



U filmu Slobodana Šijana Kako sam sistematski uništen od idiota beogradski klošar Babi Pupuška nalazi svoju nevjernu ljubavnicu kod nekada popularnoga glumca Siniše, sada notornog alkoholičara koji i veliku nuždu obavlja u krevetu. Dok ga peru u obližnjoj rijeci, Babi mu prezrivo tepa: “Ajde, naša kinematografijo, izdrži još malo”. Tu večer gledaju njegov film iz mladih dana na televiziji, za koji Siniša nema strpljenja, jer ubrzo pijan zaspe. Ujutro uslijedi krajnje poniženje: dolazi policija, uhapsi Sinišu i zapečati mu stan jer je dan prije ukrao televizor iz komisiona kako bi mogao uživati u svojoj pojavi na malom ekranu.
Sinišu je s guštom odigrao Rade Marković koji je filmu podario još nešto: uspomenu na svoj debitantski nastup u Besmrtnoj mladosti iz 1948. godine, prigodnoj melodrami o nedaćama ilegalaca u okupiranome Beogradu. Dok kamera pokazuje čas staroga, čas mladoga Radu na televizoru, unatoč neskrivenoj poruci kako je vrijeme nemilosrdan krvnik, gledatelj se ne može oteti dojmu da i ta ruina od čovjeka ne izgleda tako loše. “Pogledaj ovo lice”, poručuje Siniša Babiju - i zbilja ima što pokazati. U 62. godini Rade Marković držao se bolje od svojih mnogo mlađih kolega.

Imao je dobar smisao za humor kada je pristao igrati ulogu, koja kao da se sprda s jednim dijelom njegove karijere. Alibi mu je bila rečenica u kojoj Siniša gunđa kako glumac uvijek prihvaća ono što mu daju, pa bez obzira je li to lik četnika ili partizana.

S puno osjećaja za humor odigrao je ulogu i u filmu svog sina Gorana Markovića Tito i ja, snimljenom desetljeće kasnije, u kojem igra djeda malog protagonista, dotjeranog gospodina s leptir-mašnom, no prilično debele kože, jer mu ne smetaju prigovori da se u kući svoje bivše supruge pojavljuje nekako u vrijeme ručka. Nju pritom igra redateljeva mama Olivera Marković, s kojom je Rade i u životu bio u braku.*

Za razliku od likova koje je u dva spomenuta filma tumačio, Rade se nikad nije prepuštao milosti drugih, bio je radoholičar. Naočite pojave i ugodna glasa, već potkraj četrdesetih nametnuo se kao zvijezda, ponajviše zahvaljujući ulozi u filmskoj bajci Čudotvorni mač Vojislava Nanovića.

Njegov rad u kazalištu (bio je član Beogradskog dramskog pozorišta), s preferiranjem modernoga dramskog izričaja, valjda je bio signal i filmskim redateljima, koji su mu nudili sve zanimljivije glumačke poslove (Daleko je sunce, Šolaja, Zenica, Tuđa zemlja i Radopolje i Hasanaginica njegovi su filmski vrhunci), a malo je nedostajalo da ostvari i međunarodnu karijeru.

Potkraj pedesetih igrao je u češkoj komediji Tri želje kasnijih oskarovaca Kadara i Klosa, a bugarski Kradljivac bresaka jedan je od velikih uspjeha istočnoeuropskog filma sredine šezdesetih godina. Budući da se doimao urbano, odlično su mu pristajale uloge tipova građanskog podrijetla, no jako su mu dobro stajale i uniforme, pa je doslovno bio razgrabljen, kako na filmu tako i na televiziji, a kako je to usklađivao još i s kazalištem, pravi je fenomen.

U hrvatskoj kinematografiji bilo ga je također poprilično (nedavno smo ga gledali u jednoj od epizoda Nepokorenog grada, dakako, u ulozi njemačkog časnika), pa je velika sramota što su nam vijest o njegovoj smrti morali javiti iz Beograda, iako je umro na kardiološkom odjelu Opće bolnice u Zaboku (s drugom suprugom Lidijom volio je boraviti u obližnjem Klanjcu).

Našao se u tipičnoj situaciji umjetnika koji je umro na krivom mjestu. Neke srbijanske novine uopće nisu objavile gdje je umro, druge nisu znale kako se piše Zabok, a naše su pak neprimjereno kratko sažele njegovu karijeru. Bolje da su i jedni i drugi naprosto napisali da je umrla glumačka legenda, a za podatke o njoj neka se svatko sam snalazi.(Nenad Polimac, Jutarnji list)





*Rade Marković i njegova supruga Olivera Marković (djevojačko prezime Đorđević) bili su najpoznatiji glumački par poratne Jugoslavije. Vjenčali su se 1945., oboje su pripadali generaciji mladih kazališnih glumaca koji su tražili mjesto na sceni, a - slično kolegama iz Zagrebačkog dramskog kazališta - pedesetih su godina uveli moderni teatar na domaću scenu. Ona je bila i poznata šansonijerka (ruske balade bile su joj specijalnost), no film je rijetko koristio njihovu privatnu “kemiju”. Pogrešno, jer bi se ponekad zaustavio promet na beogradskim Terazijama kada bi ih prolaznici spazili zajedno. Razveli su se 1964., a među njegovim kasnijim vezama pažnju javnosti ponajviše je pobudila kratkotrajna romanca s Nedom Arnerić. Lidija Marković mu je druga supruga. (Nenad Polimac)