Realizam pripada ženama

Treći milenij širom je otvorio vrata novoj generaciji mladih španjolskih filmaša koji se vole baviti suvremenim temama, ojačanoj ponekim afirmiranim sineastom koji je odlučio promijeniti autorski kurs i okrenuti se ka realizmu

U osvrtu na lanjsku produkciju španjolskog filma objavljenom u 'Filmskom atlasu' časopisa Cahiers du Cinema, filmski kritičar i profesor filmskih studija pri Univerzitetu u Geroni Angel Quintana naglasio je da problemi vezani za španjolsku filmsku industriju ne leže u kvaliteti njenih komercijalnih proizvoda, nego u poteškoćama s kojima se ona suočava ne bi li pokušala obnoviti vlastitu estetsku viziju. A problemi su se ukazali nakon što je prihvatila reciklirane estetske konvencije Almodovarova postmodernizma, stasala na marginama madridske Movide. Prihvatanjem tih konvencija, dotična industrija pokazuje sve manji interes za prikazivanje stvarnosti. Realnost je u protekloj dekadi bila odsutna. A njeni vodeći sineasti poput Alejandra Amenabara, Julia Medema i Alexa de la Iglesie povezuju se s onim žanrovskim filmovima koji vole bježati od te stvarnosti i njenih kulturalnih referencija, zaglibivši u manirizam (iznimka je tek najnoviji Amenabarov film Život je more).

No, treći milenij širom je otvorio vrata novoj generaciji mladih španjolskih filmaša koji se vole baviti suvremenim temama, ojačanoj ponekim afirmiranim sineastom koji je odlučio promijeniti autorski kurs i okrenuti se ka realizmu. Motivi im se kreću u rasponu od nezaposlenosti (Fernando Leon), zlostavljanja žena i obiteljskog nasilja (Iciar Bollain), ali i neizbježnih političkih tema (kontroverzni dokumentarac Julia Medema Baskijska lopta). Zanimljivo je se u španjolskom filmu za relevantni autorski status izborilo tek nekoliko žena, među kojima se izdvajaju veteranka Pilar Miro (Vrtlarev pas), Manane Rodriguez (Retrato de mujer con hombre al fondo) i Silvia Munt, koja je tek povremeno stala iza kamere (Gala). No, suvremeni španjolski film nikad nije previše bio naklonjen autoricama, pa dolazimo do paradoksalna zaključka da je najveća 'žena' španjolskog autorskog filma bio i ostao upravo jedan muškarac, ako melodramatski opus Pedra Almodovara promatramo u kontekstu njegove vječne fascinacije ženskim temama. Da on ipak ne ostane usamljen u tom ženskom društvu, ciklus je ostavio dovoljno prostora i za Julia Medema (Ljubavnici polarnog kruga).

'Čini mi se da su svi filmovi o ženama feministički, uključivši i one s Doris Day', izjavio je Almodovar. Zato su njegove melodrame u isti mah i raskošne filmske galerije s portretima 'ludih' žena, ali i ultimativni poligon za regrutaciju velikih dama španjolskog glumišta. Dark lady s manirima ubojice Assupmpta Serna (Matador). Nesretna Carmen Maura (Žene na rubu živčanog sloma). Victoria Abril, kojoj savršeno pristaju i Chanel i Gaultier (Kika). Tragična Marisa Paredes (Cvijet moje tajne). Krhka Penelope Cruz (Sve o mojoj majci). No, programski ciklus suvremenoga španjolskog filma posvećena ženama obuhvaća ponaprije velike glumice koje su se afirmirale izvan Almodovarova kruga, poput Mirabel Verdu (Carreteras secundarias) ili Pilar Lopez de Ajala (Juana la loca). Da bi lista bila potpuna, nedostaje još samo erotska zvijezda u usponu, čudesna Paz Vega, koja je nedavno zablistala u komediji suludog Jamesa L.Brooksa Spanglish i preko noći osvojila Hollywood. Riječ je o damama koje nose na plećima svoje velike male priče i neostvarene snove. Jer, kako bi to rekla nezaboravna Agrado, autentični su oni koji su se najviše uspjeli približiti slici o sebi koja im se ukazala u snovima. (Dragan Rubeša)