Giuseppe ili, poznatije, Pupi Avati rođen je 1938. u Bologni. Za razliku od mnogih koji su, ili barem tako govore o sebi, film otkrili vrlo rano, Avati se najprije zaljubio u jazz, a potom je radio mnogo najrazličitijih poslova, kao što je npr. putujući trgovac trikotažom. Film je kao svoj optimalni medij otkrio tek s trideset godine, dakle 1968. kada je i debitirao filmom Balsamus, l’uomo di Satana gdje je na vrlo slobodan i neobuzdan, a neki kažu i pomalo naivan način, pokazao sklonost ezoteričnom, nadnaravnom i crnoj magiji. Sedemadesete godine pokazivale su Avatijevu sklonost i horroru kao npr. u filmu La casa delle finestre che ridono iz 1976. godine.
No, ubrzo se pokazalo, osobito tijekom osamdesetih godina da Pupija Avatija zanimaju najrazličitije teme koje izražava ili uobličuje u različitim žanrovima. Jer, tijekom osamdesetih godina vratio se i prvoj ljubavi - glazbi i to u filmovima Aiutami a sognare (1980.), televizijskim filmom Jazz band (1981.) te djelom Dancing Paradise (1981.).
No, Avati je sklon i povijesnom i biografskom: Mi troje (Noi tre) iz 1984. je široj publici nepoznata epizoda iz djetinjstva W.A. Mozarta, priča o njegovu putovanju s ocem u Bolognu kako bi položio težak ispit s tamošnjom filharmonijom. No, čudo od djeteta upoznaje tamo običnu djecu i jednu običnu, ali njemu čudesnu djevojku. Naravno, odluka čuda od djeteta glede ispita je primjerena njegovu nadimku.
Kažu da se sa starenjem ljudi sve više sjećaju djetinjstva i rodnog kraja. To je možda djelomično i istina i kada je riječ o Pupiju Avatiju, jer Priča o momcima i djevojkama (Storia di ragazzi i ragazze) iz 1989. pomalo je nostalgična priča o vjenčanju na selu, duboko prožeta ruralnošću, odnosom prema starinskim vrijednostima, osobito starinskom ponosu i časti tijekom tridesetih godina 20. stoljeća.
No, godine donose i ozbiljnost. Možda Avatijev najzanimljiviji, najsloženiji, ali i hermetičan film nastaje 1993. Riječ je o filmu Magnificat, čudesnom, pomalo somnabulnom šetanju kroz srednjovjekovnu Italiju praćenjem dvojice krvnika, iskusnijeg starijeg i mlađeg, njegova učenika kojeg bira u selima sjeverne Italije. To je film iznimne poetičnosti i okrutnosti, fenomenalno snimljenih totala prirode i precizne kostimografije u kojem se isprepliće pogansko, kršćansko, sveto i profano. Priroda je prošarana čovjekovim djelovanjem: krvnikovim davljenjem mlade djevojke u rijeci ili komadanjem tijela grešnika.
Kada bi propagandno trebalo definirati Avatijev ciklus, onda bi se to nazvalo za svakog ponešto. Jer, Avati se bavi i nogometom, npr. u filmu Ultimo minuto (1987.), ali i pokerom u filmu koji se nalazi unutar ovog programa. Za film Božićni poklon (Regalo di natale, 1986) jedan od kritičara je rekao: Kada vidite ovaj film, nikada više nećete poželjeti igrati poker. (Dario Marković)