Studeni u zagrebačkom kinu Tuškanac počinje u talijanskom stilu. Od 2. do 6. studenog bit će prikazana jedinstvena retrospektiva genijalnog Nannija Morettija, međunarodno najcjenjenijeg talijanskog autora 1990-ih. Retrospektivu pod nazivom Autobiografska fikcija Nannija Morettija otvara izvrsna humorna drama Dragi dnevniče (1994) nagrađena u Cannesu, a uvodnu riječ o autorovu stvaralaštvu održat će filmologinja Nika Petković. U nastavku programa slijede filmovi Crveni lob, Bianca, Travanj, Misa je gotova, Sinova soba, Moja majka, Imamo Papu i Zlatni snovi.

Redatelj, scenarist i glumac Nanni Moretti posve je neovisna i gotovo apartna umjetnička osobnost koja se u angažiranim autorskim djelima ne libi društvene kritike i jasnog iznošenja lijevih političkih stavova. Njegovi „autarkijski“ filmovi dinamične su i humorom bogate društvene satire zahvaljujući kojima se afirmirao kao zaigrani i angažirani ljevičar s ulica Rima, a kao jednog od najznačajnijih suvremenih talijanskih filmaša, često s nizom referenci na druge filmske naslove te zbog humoristički intoniranog bavljenja društveno angažiranim temama često ga uspoređuju i s Woodyjem Allenom. 

Retrospektiva Portreti: Autobiografska fikcija Nannija Morettija u kinu Tuškanac počinje izvanrednom humornom dramom Dragi dnevniče (1994), poluautobiografskim autorovim ostvarenjem u kojem glumi samog sebe. Riječ je o omnibusu oštroumnih referenci na povijest talijanskog filma i šire europske kulture, kojim se možda i ključno afirmirao izvan granica Italije. Za režiju filma je nagrađen kao najbolji redatelj u Cannesu, a film je osvojio nagradu David di Donatello za najbolji film i glazbu. Uoči projekcije, uvodnu riječ o Morettijevu stvaralaštvu održat će filmologinja Nika Petković.

U srijedu je na programu komedija Crveni lob (1989) u kojoj je Moretti priču izgradio oko vaterpolske utakmice. Pritom je taj milje iskoristio da bi se kroz metaforu o gubitku pamćenja protagonista pozabavio ideološkom krizom talijanske ljevice i komunističke partije, kreiravši intrigantan komentar talijanske društvene stvarnosti 1980-ih. Iste večeri je i crnohumorna drama Bianca (1983), četvrto Morettijevo satirično intonirano i politizirano djelo s Micheleom Apicellom kao protagonistom koji funkcionira kao njegov svojevrsni filmski alter-ego, a sam ga i glumi. Dinamičan i sigurno režiran film još je jedno prepoznatljivo autorovo ostvarenje. 

Četvrtak je rezerviran za Travanj (1998), autobiografsku komediju koja ponajprije funkcionira kao antiposveta talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju. Priča je to o redatelju koji u filmu stvarnost ne uspijeva ogoliti na način na koji to želi, a biva prisiljen baviti se suvremenim političkim temama i njihovim akterima. U nastavku slijedi humorna dramu Misa je gotova (1985) nagrađena Srebrnim medvjedom u Berlinu, jedini od prvih šest autorovih filmova u kojem protagonist nije Michele Apicella. Ipak, protagonist filma, otac Giulio, slično je zaokupljen egzistencijalnim dvojbama, a Moretti i u ovom filmu daje jasan i vjerodostojan prikaz talijanskog društva onog vremena. 

Petak donosi dramu Sinova soba (2001) kojom je Moretti napravio otklon od svog dotadašnjeg prosedea, realiziravši izuzetno ozbiljnu, mirnu obiteljsku dramu. Riječ je o uvjerljivoj priči koja je istovremeno tragična i tjeskobna, ali i topla, humanizmom natopljena i terapeutski usmjerena. Film je ovjenčan Zlatnom palmom i nagradom FIPRESCI u Cannesu. Slijedi Moja majka (2015), nagrađena nagradom Ekumenskog žirija u Cannesu, izuzetno šarmantno djelo koje se bavi filmom i filmskim cehom, ujedno i jedna od najdojmljivijih posveta nastavničkom zvanju i prosvjetarima, koja imponira i prividnom lakoćom kojom Moretti prelazi iz jednog emotivnog registra u drugi. 

U subotu slijedi drama Imamo Papu (2011) koja je u vrijeme premijere izazvala prosvjede nekih Vatikanu bliskih medija, iako djelo posve benigno zadire u suštinska pitanja sposobnosti i spremnosti na potpunu predanost vjeri i služenju Bogu, isključivo u smislu propitkivanja čvrstine i dubine vlastite religioznosti pape te njegova pristajanja na odricanja od malih ljudskih slabosti i sitnih zadovoljstava. Program zatvara humorna drama Zlatni snovi (1981) u kojoj Moretti vrlo učinkovito koristi motiv filma (sna) u filmu, i na filmskoj javi i u snu umećući neke biografske elemente, intenzivno se baveći i psihoanalizom, a film obilježava i velika doza (auto)ironije.