Vrhunac priznanja Richard Attenborough je dosegao režijom Gandhija (1982.), spektakularnom ekranizacijom biografije vođe indijske nenasilne pobune protiv britanske kolonijalne vlasti


Film je osvojio osam Oscara, a među njima za najbolji film, režiju, glavnu mušku ulogu (Ben Kingsley) i scenarij (John Briley). No, znatno ranije Attenborough se afirmirao kao vrlo cijenjeni glumac. Karijeru je započeo 1942. epizodom preplašenog mornara u Borimo se na moru (In Which We Serve) Noela Cowarda i Davida Leana, a uvjerljivost neuobičajenog spoja dječačkog izgleda i negativnih karakternih crta obilježili su prvi dio njegove karijere u kojem mu je najznačajniji uspjeh bila uloga maloljetnog kriminalca u Brighton Rocku (1947.) Johna Boultinga prema romanu Grahama Greena. Da bi izbjegao takvu tipiziranost krajem pedesetih godina prošlog stoljeća sa značajnim redateljem Bryanom Forbesom (1926. – 2013.) osniva producentsku kuću Beaver Films, a potom Allied Film Makers kada im se priključio još jedan zanimljivi redatelj Basil Dearden (1911. – 1971.). Tada producira značajne filmove u kojima i glumi – Liga gentlemana (The League of Gentlemen, 1960.) Basila Deardena i Gnjevna tišina (The Angry Silence, 1960.) Guy Greena, dok mu je u šezdesetima jedna od najdojmljivijih uloga u filmu Roberta Aldricha Zarobljeni u pustinji (The Flight Of The Phoenix, 1965.).

Krajem tog desetljeća režira svoj prvi film – brehtijanski musical o Prvom svjetskom ratu Oh, kakav divan rat! (Oh! What a Lovely War, 1969.) i počinje se sve rjeđe pojavljivati kao glumac, iako i u sedamdesetima ostvaruje nekoliko vrlo zapaženih uloga – kao ubojica u Ubojica s Rillington Placea (10 Rillington Place, 1971.) Richarda Fleischera, okrutni general Outrama u indijskom filmu Igrači šaha (Shatranj Ke Khilari, 1977.) Satyajita Raya i kao obavještajac u još jednoj ekranizaciji romana Grahama Greenea Ljudski faktor (The Human Factor, 1979.). Nakon toga se potpuno posvećuje režiji (i producenturi uglavnom svojih filmova) i prestaje nastupati kao glumac sve do 1993. kada ga je Steven Spielberg uspio nagovoriti da se reaktivira u Jurskom parku (Jurassic Park) interpretirajući milijunaša koji je izgradio taj park. Nakon toga Attenborough povremeno nastupa u zanimljivim epizodama kakva je i njegovo jedino tumačenje nekog Shakespeareovog lika – engleskog veleposlanika koji u Hamletu (1996.) Kennetha Branagha javlja da su Rosencrantz i Guildenstern mrtvi.

Kao redatelj se nakon nekonvencionalnog prvijenca nije posebno isticao nekim posebno originalnim redateljskim rješenjima, ali je vrlo solidno uobličavao vrlo dobre scenarije prema značajnim istinitim povijesnim zbivanjima dajući im posebnu vrijednost velikim umijećem u radu s vrsnim glumcima. Na taj je način osim s Gandhijem postigao zapažene uspjehe i s ostalih desetak filmova među kojima se ističu Mladi Winston (Young Winston, 1972.) o Churchillovoj mladosti, atraktivni ratni spektakl Nedostižni most (A Bridge Too Far, 1977.) o neuspješnoj operaciji zauzimanja mostova pri prodoru saveznika u Njemačku tijekom Drugog svjetskog rata, Krik za slobodom (Cry Freedom, 1987.) o borbi protiv apartheida u Južnoj Africi, dok je biografija velikog filmaša Chaplin (1992.) bila vrlo popularna, ali i osporavana. Film koji ćemo vidjeti u ovom ciklusu Zemlja sjena (Shadowlands, 1993.) jedan je od najboljih filmova koje je Attenborough režirao, iako neobična ljubavna priča poznatog pisca C. S. Lewisa (Kronike iz Narnije) i njegove znatno mlađe obožavateljice i pored biografskog karaktera ne ulazi poput većine redateljevih ostvarenja među priče „veće od života“. No, baš zato je Attenboroughova režija vrhunska u nijansama prikaza osjećaja para koje Anthony Hopkins i Debra Winger doista maestralno tumače. (Tomislav Kurelec)