Njen dirljivi i senzualni portret Esmeralde u Dieterleovoj adaptaciji Hugoova klasika Zvonar crkve Notre Dame, bio je ujedno i njena odskočna daska za Hollywood



Kao djevojka željela je biti operna pjevačica ili barem nogometašica. Ovo potonje možda i zato jer joj je otac bio suvlasnik dublinskog nogometnog kluba 'Shamrock Rovers'. Rođena je 1920. u predgrađu Dublina kao Maureen Fitzsimons. Na kraju je ipak odabrala glumu. Kad je imala 14 godina, primljena je u dublinski Abbey Theatre, da bi dvije godine kasnije dobila poziv za audiciju u mitskim londonskim Elstree studijima, gdje će oduševiti Charlesa Laughtona, koji je s producentom Erichom Pommerom osnovao kompaniju Mayflower Productions, ponudivši joj sedmogodišnji ugovor i promijenivši joj prezime u O'Hara. Njena prva uloga bila je ona naivne cure koja se spetljala s kornvalskim krijumčarima u Hitchockovoj Krčmi Jamajka, a u kojoj joj je pratner bio sam Laughton u ulozi opakog Sir Pengallana koji je uokolo paradirao s cilindrom i kožnim čizmama. Laughton je također nagovorio ljude iz RKO studija da joj ponude ulogu ciganke u Zvonaru crkve Notre Dame, dok je on bio njen Quasimodo. Njen dirljivi i senzualni portret Esmeralde u Dieterleovoj adaptaciji Hugoova klasika, bio je ujedno i njena odskočna daska za Hollywood.

Iako je u Hollywoodu surađivala i s manje razvikanim autorima poput Lewisa Allena koji joj je ponudio ulogu u još jednoj elaboraciji motiva trojice mušketira (At Sword's Point), najvažnija će ostati njena suradnja s velikim Johnom Fordom koji ju je nazvao 'a man's kind of woman'. Njihovu uzavrelu irsku krv spojit će dva seminalna Fordova komada – elegantni Kako je bila zelena moja dolina u kojem se njen irski akcent miješa sa škotskim akcentom Donalda Crispa i onim welškim Waltera Pidgeona, iako je gledajući Wales, Ford u stvari promatrao Irsku, te Miran čovjek koji igra na motiv ukroćene goropadnice, a kojeg će sam Ford opisati kao 'najseksi film koji sam ikad snimio', gdje joj je partner bio John Wayne. Već tada je postalo evidentno da će Wayne s kojim je snimila pet filmova kad tad dobro naprašiti njen tur, što se i dogodilo u legendarnoj sceni McLintocka, što feministkinje baš i nisu gledale s odobravanjem. No O'Hara im se koliko toliko odužila finalnom scenom filma Dance, Girl, Dance u režiji Dorothy Arzner, iako će usprkos strastvenom monologu žrtvovati plesnu karijeru na oltaru braka. A vlastitu ženstvenost pokušat će obraniti i u drugom američkog filmu Jeana Renoira This Land Is Mine, koji ju je nanovo združio s Laughtonom. On u filmu glumi sramežljivog seoskog učitelja 'negdje u okupiranoj Europi', potajno zaljubljenog u O'Haru koja surađuje s pokretom otpora, iako je etička komponenta scenarija krajnje zanimljiva jer Renoir eksplicitno prokazuje nacizam kao branu socijalizmu, ljudskom dignitetu i političkoj emancipaciji. Prekrasno je promatrati O'Haru kako s gađenjem promatra Laughtona koji je spreman istrgnuti iz školske knjige povijesti stranice koje su vrijeđale Nijemce.

Zadnji film koji je O'Hara snimila s Fordom bio je The Wings of Eagles u kojem glumi ženu pilota i ratnog heroja (tko bi to mogao biti drugi nego Wayne). Taj film je očito bio razlog da se povuče na Djevičanske otoke, gdje je s mužem vodila malu aviokompaniju. Godine 2005. vratila se na svoje irsko imanje Lugdine Park, ali se zbog narušena zdravlja opet preselila u SAD da bude bliže obitelji. Umrla je 25. listopada u 95. godini. U povijesti filma ostat će upamćena kao riđokosa Irkinja iz zelene doline. (Dragan Rubeša)