Kad je moćni producent Dino de Laurentis naumio snimiti Bibliju zamislio je da svaku epizodu režira drugi slavni redatelj. Izbor za potop, Noinu korablju i završni spas živoga svijeta u kozmosu pao je na Roberta Bressona, francuskog redatelja koji je tada bio na vrhuncu slave. Za tu je priču Bresson bio zainteresiran, a našao je i originalnu ideju obrade: neće insistirati na živim bićima nego na njihovim tragovima, na otiscima bića koja će produžiti živi svijet. Reakciju producenta nepotrebno je navoditi …Što manje, to više - kao da je bilo tijekom čitavog djelovanja geslo tog istinskog filmskog autora. Tako, snimio je svega 13 filmova za četrdeset godina djelovanja. Ako to njemu i nije bilo dovoljno, onima koje film zanima kao čin neovisna i izvorna umjetnika bilo je dostatno da ga uvrste među najznačajnije sineaste svih vremena.Bresson je debitirao tijekom II. svjetskog rata što je, uz odgoj i obrazovanje, možda i bitno utjecalo na njegovo stvaralaštvo. Diplomirao je književnost i filozofiju, 18 mjeseci bio je njemački zarobljenik, a djelovanje je započeo u vremenu kada su naglo postala nedopustiva djela s temama i svjetonazorom slavne struje francuskog poetskog realizma. Neki su se debitanti zato okrenuli kriminalističkom filmu (npr. Clouzot, Becker), dok se Bresson usmjerio prema oazama samoće, s likovima koji samotnički tragaju za egzistencijalnim uporištem. I u njegovim filmovima ti ljudi to uporište barem na trenutak pronalaze: ponekad imaju snage da se svemu odupru (npr. bjegunac u Na smrt osuđeni je pobjegao, 1956., Ivana Orleanska u Suđenju Ivani Orleanskoj, 1969.), a u drukčijem slučaju da dostojanstveno gube u susretu sa sudbinom (npr. župnik u Dnevniku seoskog župnika, 1950.) ili da pronađu snage za ispaštanje i molbu za oprost (Džepar, 1958.). A ako je redateljevo rješenje pesimističnije, onda barem svojom patnjom prožme gledatelje (Mouchette, 1966.; Novac, 1982.).
S takvim osobnostima, kao i sa zamišljenim Bressonovim geslom, u skladu je bio i njegov stil rada - s malim budžetom, u prilično samostalnim tvrtkama. Bio je također i režijski stil, stil kojega nazivaju asketskim (kao suprotan baroknom) i u kojemu se nalaze sličnosti s Dreyerovim i Ozouvim. Napokon, Bressonov svijet slika i zvukova je svijet stvoren gotovo optimalno pažljivom selekcijom i redukcijom, a u fabuli većine njegovih filmova izostaju složeni zapleti i burni obrati karakteristični za klasični fabularni stil. U dopunama opisa, i ilustracije radi, kaže se da njegovi glumci uopće ne glume, da zato bira amatere kao i one koji su odbačeni na glumačkim školama. Bresson, naime vjeruje u snagu filmom stvorenoga konteksta kojim se može izvesti da se i u nemudrom magarcu (Na sreću Baltazar, 1965.) nađe nešto od filmski glumstvenog bića. Odnosno, snaga čovjekove izražajnosti ne mora proizlaziti iz modusa ondašnjeg prihvaćenog stila glume. A i mogu li se bogati unutarnji životi junaka, kakvi su njegovi, označiti repertoarom dugotrajno iskušavanih gesta i grimasa?
Zbog svega toga Bressonov rad, uz ono asketski stil, procijenili su i kao djelo novog filmskog psihologizma i čin istinskog moralista, pa zato i kao djelo koje je teško imitirati. No, našli su to oni koji su ga barem jednom citirali (Godard u Živjeti svoj život), a i oni, prividno različiti, koje će kad-tad pokušati usporediti s Bressonom (npr. von Trier, Kaurismaki, Jarmusch). Ono što je začeto Bressonom, ipak ne može nestati.
(Ante Peterlić)