Autor članka: Josip Grozdanić

Rujan u kinu Tuškanac velikim je dijelom posvećen legendarnim celuloidnim čudovištima, onima nastalima u okrilju studija Universal ponajviše tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća, ali dijelom i tijekom 40-ih. Premda su se filmovi s Drakulom, Frankensteinom, Mumijom, Nevidljivim čovjekom, Vukodlakom i još nekim omiljenim kreaturama snimali sve do kraja 50-ih, u posljednjoj fazi i sa zamjetnim ironijskim odmakom te nerijetko s komičnim pristupima, kakav je onaj u dvama ostvarenjima s Abbottom i Costellom koje prikazujemo u ciklusu, najvažnije razdoblje za profiliranje Univerzalovih čudovišta i njihovo stjecanje kultnog statusa, koji su u dobroj mjeri uspjeli zadržati do danas, bile su upravo tridesete.

Preciznije, priča o stvorenjima studija Universal (termin 'čudovišta' zbog njihovih karakternih osobina i dramskih funkcija u određenim filmovima i nije uvijek sasvim točan ili pravedan) počinje još 1923., kada je redatelj Wallace Worsley uz kasnije moćne producente Carla Leammlea i Irvinga Thalberga te s majstorom maske i glumcem Lonom Chaneyjem u naslovnoj roli ekranizirao glasoviti roman Zvonar crkve Notre Dame Victora Hugoa. To se djelo prometnulo u golemi hit i komercijalno najuspješniji nijemi film svih vremena, sa zaradom od tada velikih 3,5 milijuna dolara, a film je osim po Chaneyjevoj interpretaciji Quasimoda i njegovoj sjajnoj maski u povijest ušao i zbog izuzetno velikih i raskošnih setova na kojima je rekonstruiran Pariz iz 15. stoljeća.

Lon Chaney je dvije godine kasnije utjelovio i sljedeće Univerzalovo 'čudovište', Fantoma u operi u istoimenom hororu prema noveli Gastona Lerouxa, u filmu kojeg je i režirao s Rupertom Julianom i Ernestom Leammleom, a u kojem je osobito dojmljiva scena u kojoj mlada operna pjevačica Christine Fantomu skida masku. Dvadesete su bile zlatno razdoblje karijere Lona Chaneyja, kojeg je krasio nadimak 'čovjek s tisuću lica', jer će njegovu titulu najpoznatijeg interpreta filmskih spodoba skrivenih iza zahtjevnih i za nošenje uglavnom neugodnih maski u 30-ima zauzeti Boris Karloff i Bela Lugosi. Zahvaljujući zapravo amblematskim ulogama u nekim od filmova koje prikazujemo, ponajviše Drakule i Frankensteina, dvojica glumaca postat će istoznačnice za Universalove horore te će u dobroj mjeri obilježiti povijest sedme umjetnosti tijekom prve polovice prošlog stoljeća.

Iz svojevrsnog najavnog razdoblja Universalovih horora u 20-ima valja izdvojiti naslov Čovjek koji se smije Paula Lenija iz 1928., s Conradom Veidtom u liku Gwynplainea, čovjeka čije unakaženo lice obilježava trajni zastrašujući osmijeh. On u filmu nije negativac, već žrtva, a njegova specifična grimasa poslužila je kao nadahnuće za Batmanova arhineprijatelja Jokera, i u stripu i kasnije na filmu.

Razdoblje Velike depresije od kraja 20-ih godina do početka Drugog svjetskog rata s jedne je strane predstavljalo plodno tlo za tjeskobne priče o čudovištima (i 'čudovištima') koje prijete mladim damama u nevolji, no s druge je strane dovelo do velikog pada broja gledatelja u američkim kinima. Od 1930. do 1933. dotadašnjih 90 milijuna tjedno prodanih kino-ulaznica smanjilo se čak za trećinu, na 60 milijuna, s tendencijom daljnjeg opadanja, proporcionalno su se s 30 na 20 centi smanjile i cijene kino-ulaznica, a sve to je nekoliko holivudskih studija odvelo u bankrot. Ali ne i Universal, koji je opstao ponajviše zahvaljujući upravo iznimnoj popularnosti svojih čudovišta.

Ljudima koje su svakodnevno mučili strahovi od gubitka posla i siromaštva, k tome u vrijeme dok su se nad Europom nadvijali vjetrovi rata, eskapistički strah i sablasti s ekrana predstavljali su dobrodošle ventile i načine za opuštanje. Drakula Toda Browninga i Karla Freunda s Belom Lugosijem 1931. je ostvario sjajan uspjeh, zaradivši i oko pola milijuna dolara, a dok su Lugosiju karizma i magnetizam kojima je tumačio princa noći donijeli veliku popularnost i slavu, istodobno su ga trajno obilježili i tipizirali kao glumca. Ipak, njegov Drakula je trajna filmska ikona kojoj ne može naštetiti ni glogov kolac lovca na vampire Van Helsinga.

Na valu uspjeha Drakule iste godine nastao je Frankenstein Jamesa Whalea, koji se sa zaradom od preko milijun dolara pokazao komercijalno još uspješnijim. Posve zasluženo, jer ne samo što je Frankensteinovo čudovište maestralno oživjelo pod maskom čarobnjaka Jacka Piercea, nego mu je i Karloff udahnuo emotivnu slojevitost. Ona će do izražaja posebno doći u nastavku Frankensteinova nevjesta iz 1935., ponovo u Whaleovoj režiji i s Elsom Lancaster u ulozi žene zbog čije neuzvraćene ljubavi 'čudovište' postaje nesretno i zbunjeno. Sam glumac kasnije je stvorenje nazivao 'moje drago staro čudovište', te je tvrdio da mu je ono ujedno bilo i najbolji prijatelj.

Tijekom 30-ih gledateljima su se predstavila još dva legendarna čudovišta studija Universal. Godina 1932. je za Karloffa bila izuzetno uspješna, među ostalim je nastupio i u Licu s ožiljkom Howarda Hawksa i Richarda Rossona, u Whaleovu hororu Stara mračna kuća i u zabavnoj horor-pustolovini Maska Fu Manchua Charlesa Brabina i Charlesa Vidora, da bi naposljetku u Freundovoj Mumiji odijelo Frankensteinova čudovišta zamijenio zavojima za balzamiranje kao oživjeli staroegipatski svećenik Imhotep.

Za razliku od Drakule i Frankensteina, priča Mumije nije se temeljila na proznom djelu, već je ponudila izvornu priču u kojoj je glumac opet briljirao. Za kultni status lika i filma ponovo je iznimno zaslužan bio majstor maske Jack Pierce, a pred svako snimanje maska se glumcu nanosila punih osam sati. A onda su 1933. čelnici Universala nanovo posegnuli za književnim djelom, ovaj put za Nevidljivim čovjekom H. G. Wellesa, a rezultat je bio još jedan sjajan film Jamesa Whalea, u kojem je u liku kemičara Jacka Griffina u američkom filmu debitirao ugledni britanski kazališni glumac Claude Rains. Premda zbog prirode priče njegovo lice nije često na ekranu, Rainsova vokalna izvedba je uistinu impresivna, a John P. Fulton je za inovativne specijalne efekte osvojio nominaciju za Oscara.

To su tek neki od filmova koje prikazujemo u ciklusu posvećenom Universalovim čudovištima, jer će se Drakula i Frankenstein, baš kao i Mumija, Nevidljivi čovjek i Vukodlak više puta vraćati, i u filmovima drugih autora, i u ostvarenjima u žanru komedije, a prestrašit će vas i zabaviti i Čudovište iz Crne lagune. Universalova filmska čudovišta i danas nude mnogo atrakcija i uzbuđenja, a duh i obilježja nekih drugih vremena kao i patina prohujalih desetljeća daju im dodatni šarm.