Sasvim moguća čuda - Iranski film globalna je pojava i više se ne poistovjećuje samo s nekoliko redateljskih imena

Zašto je iranski film danas na cijeni? Možda jednostavno zato što je u njemu sve čega na Zapadu ili u zapadnjačkom filmu nedostaje ili nema: siromaštvo, koje se smatra sramotnim; naivnost i emocija, koje se ne isplate; rođenje i smrt, na koje se nitko više ni ne obazire. Dodamo li tom temeljnom ovozemaljskom dvojstvu svenazočna Boga, lokalni kolorit egzotičnih krajolika, pa onda i fascinaciju novim postrevolucionarnim božanstvom - 'celuloidom', dobit ćemo sastav magičnoga vrela iz kojega perzijsko potomstvo crpi jednostavne i privlačne filmske priče o sebi i svojoj zemlji. Svjesni smo pritom da su, kao i drugdje, sve te fikcije iz 'četvrtoga' svijeta propuštene kroz kojekakve filtre (ideološke, kulturne i religijske). No, ipak im vjerujemo, katkada više nego vlastitim izmišljotinama. Iranski film zato je globalna pojava i više se ne poistovjećuje samo s nekoliko redateljskih imena.
Jer, i prije perjanica iranske filmske renesanse, prepoznatih tek u 1990-ima (Kiarostamija, Panahija, Majidija ili Makhmalbafovih), postojao je, primjerice, Sohrab Shahid Sales. Protagonist njegova Mrtva priroda (1974), siroti čuvar željezničkog prijelaza, kojega jednako ugrožavaju životna monotonija, neimaština i prijetnje umirovljenjem, doima se istodobno replikom talijanskoga Željezničara i pretkom sve one žudne djece koja će kasnije prodefilirati osebujnom iranskom inačicom neorealizma. Pridružimo mu malodobna Putnika s juga Parviza Shahbazija (1996) koji skrbi o nepoznatoj starici, ili ostarjela glumca koji naprasno napušta snimanje filma da bi pohitao umirućoj supruzi u filmu Oblak i sunce (Mahmud Kalari, 2000), i dobit ćemo njezin emotivni prototip.
No, iranski je duh spreman i na druge spiritualne izazove, pa životne cikluse i ruralne krajolike u Drvu života (Fehrad Mehranfar, 1998) natapa legenda, a trodijelni omnibus Rođenje jednog leptira (Mojtaba Rael, 1998) religijska mistika. Napokon, u epskome spektaklu Djevica Marija Shahriara Bahranija pred nama će se roditi i sazrijevati sama Bogorodica, izazivajući primisao da su u iranskoj kinematografiji još svakakva čuda moguća. (Diana Nenadić)