Sovjetska filmska avangarda s težnjom prema formiranju kinematografije koja bi se od poznatih izražajnih oblika razlikovala toliko kao novostvoreno socijalističko uređenje od prethodnih društvenih sustava jedna je od najznačajnijih tendencija u povijesti filma



Tek nakon Dzige Vertova koji je revolucionirao dokumentarizam Ejzenštejna koji je na nov način izrazito dramatičan kao što je Pudovkin originalan u svojim filmskim epovima pojavio se Aleksandr Petrovič Dovženko (1894. - 1956.) koji se odlikuje virtuoznim vođenjem paralelnih radnji, individualiziranijim likovima, ljubavlju prema povijesti i legendama, korištenjem pejsaža kao ravnopravnog protagonista, te liričnošću i iskrenim patosom. Njegovo zasebno mjesto karakterizira i čvrsta vezanost za rodnu Ukrajinu što je posebice vidljivo u prvom mu cjelovečernjem igranom filmu Zvenigora (1928.) u kojem se miješaju legende i povijesni događaji iz borbe za samostalnost njegove domovine s prizorima iz Oktobarske revolucije. No, u to vrijeme jača Staljinov utjecaj na kinematografiju, zatvaraju se studiji u Odesi (za koji je Dovženko radio taj film) i Jalti koji su imali bogatu tradiciju koja je sezala u predrevolucionarno razdoblje, da bi Ukrajinci potom dobili novi studio u Kijevu. Tada je i Dovženko pozvan u Moskvu gdje se morao podvrgnuti samokritici i izjaviti kako je najvažnija zadaća filma „...pobijediti reakcionarni ukrajinski nacionalizam i šovinizam i opjevati i proslaviti ukrajinsku radničku klasu koja je ostvarila socijalističku revoluciju“.


To je donekle vidljivo u sljedećim njegovim filmovima, ali redateljska snaga i dojmljivost vizualnog izraza ipak dominiraju, posebice u Zemlji (1930) koja je na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. izabrana na 10. mjesto najboljih filmova svih vremena i u kojoj je priča o kolektivizaciji sela utopljena u odu prirodi. Već sam taj stil, iako bez ideoloških zastranjenja, bio je sumnjiv vlastima, pa je čak i biografski film o ukrajinskom junaku revolucije Ščors (1939) bio strogo kontroliran već u fazi snimanja, a po Staljinovoj naredbi to se još pojačalo pregledavanjem svake role neposredno nakon snimanja u biografiji još jednog velikana SSSR-a biologa Mičurina (1947) gdje je snimanje čak završeno bez Dovženkove prisutnosti. Nakon toga dugo mu je trebalo da dobije sljedeći projekt Poema o moru koji je uz to i vrlo dugo i studiozno pripremao da bi neposredno prije početka snimanja umro.


Prema njegovom scenariju i idejama realizirala ga je 1958. njegova supruga Julija Ipolitovna Solnceva (1901. - 1989.) koja je počela kao glumica u Aeliti (1924) Jakova A. Protazanova, a u Zemlji je ne samo glumila nego i bila asistentica redatelja, da bi nakon toga postala i suradnica na režiji, te koredateljica Dovženkovih dugometražnih dokumentaraca u prvoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća. Doduše u vrijeme nastanka filma mnogi su bili i prekritični prema njenoj režiji, ali je ona ipak realizirala još nekoliko Dovženkovih projekata i pokazala da, iako nije u rangu svog supruga, ipak nije loša redateljica o čemu govori i nagrada u Cannesu za režiju Povijesti plamenih godina. Zbog toga je uključivanje njenih filmova u ovaj ciklus vrlo zanimljivo. (Tomislav Kurelec)