Marco Ferreri trebao je biti veterinar. To je, naime, studirao. No, taj fakultet nikada nije završio. S dvadeset i dvije godine bacio se na film, prvo kao organizator i producent. Značajna je 1950. kada s Ricadom Ghoneom utemeljuje Filmski mjesečnik (Documento mensile). Iako su izašla samo dva broja, a i oni su se prikazivali u vrlo rijetkim prilikama i krajnje sporadično, njegovi suradnici bili su neki od najslavnijih talijanskih redatelja, pisaca i scenarista uopće: Visconti, Fellini, Moravia, De Sica, Zavattini...
Njegova organizatorska i producentska sposobnost ubrzo se pokazala vrlo vrijednom u filmu kojeg Carlo Lizzani u svojoj povijesti talijanske kinematografije naziva “jednim od najznačajnijih eksperimenata čistog neorealizma” - u filmu-omnibusu Amore in citta (1952.). Riječ je o jasnom registracijskom, anketnom filmu snimljenom pod supervizijom Cesarea Zavattinija, a koji, kroz različite epizode govori o različitim aspektima ljubavnog, emocionalnog i erotskog života unutar suvremenog velegrada. Na filmu, zajedno s Ferrerijem, kao jednim od producenata, ali i organizatora filmskog snimanja, radili su ponovo veliki redatelji: Antonioni, Fellini, Lattuada, Lizzani, Risi, Maselli.Ferreri je skupljao iskustva i učio, ali ne samo zanat. Ono što će se kasnije pokazati kao najkorisnijim profitom njegove suradnje s velikim talijanskim autorima bilo je, s jedne strane, razumijevanje filma kao medija kojim je moguće izraziti svoj stav , a s druge, da upravo zauzimanje za jednu ideju ili tezu ne mora rezultirati lošim filmom, odnosno filmskim djelom kojem će svi elementi biti podređeni stavu.
Stoga se na tematskoj razini njegovi filmovi bave onim što je u najširem smislu može nazvati odnosom pojedinca prema drugom pojedincu i prema društvu i ta na svim razinama: identiteta (spolnog npr.) kao u filmu Zbogom, muškarčino (1978.), odnosom muškaraca i žena i obratno kao u Bračnoj postelji (Una storia moderna: l’ape regina) 1963. u kojem se izravno i doslovce ruga bračnom odnosu kroz odnos krajnje inferiornog muškarca i njegove supruge. Ferrerijevi tematski opus nastavlja se i žestokim ismijavanjem institucija kao što je npr. čin vjenčanja i, naravno, brak kao u filmu Svadbeni marš (Marcia nuziale, 1966.) u kojem su sve pripreme za vjenčanje da bi se, na kraju, vjenčali kućni ljubimci dviju bogatih obitelji.No, Ferreri je istodobno i filmski autor koji je svjestan svog kinematografskog naslijeđa, kvalitete filmova, ali i “prohujalosti” ideja koje su zastupali izvorni neorealisti, kao npr. Vittorio De Sica. Godinu dana prije filma Ljubav u gradu, dakle, 1951. nastao je jedan od najboljih, ali najkritičnijih neorealističkih filmova Umberto D Vittoria De Sice. Ubogi De Sicin umirovljenik je usamljenik, koji živi u najamnoj kućerini s psićem i koji, bez mogućnosti pobune, sa svojim jedinim životnim prijateljem luta prema gorkoj, vjerojatno kratkotrajnoj, budućnosti.Ferrerijev starac iz filma Kolica (El cochesito, 1958.) upravo je suprotnost nemoćnom Umbertu. Jer, taj vrag će pobiti malone cijelu obitelj kako bi došao do invalidskih kolica koja će mu poslužiti kao sredstvo socijalizacije s njegovim susjedima starcima. Naravno, kraj je posve bizaran, tipičan fererijevski: polcijska kola s aktiviranim “rotirkama” okružuju starca u kolicima provodeći ga u zatvor.U Ferreriija rješenja su uvijek ona krajnja i drastična, vrlo često, s gledateljskog aspekta, organski teško podnošljiva: rezanje penisa električnim nožem za kruh ili “zatvaranje “ vagine “zihericom” Ornelle Mutti u Pričama obične ludosti (1981.) Ferreriju su znakovi stalne izgubljenosti i gubitka identiteta. Žestoko fizičko sakaćenje često je predigra bizarnim samoubojstvima kao, vjerojatno, onom, barem u europskoj kinematografiji, najbizarnijem u filmu Veliko žderanje (La grande bouffe, 1973.) u kojem se četvorica prijatelja ubijaju prežderavanjem, zatvoreni u kući sa slugama koje im donose različitu hranu svih agregatnih stanja. Naravno, da je proždrljivost grijeh, ali je još zanimljiviji i maštovitiji, samoubojstvo proždrljivošću. Kazna je vjerojatno puno stroža.Seks, nasilje, tradicija, kanoni, građansko, buržujsko, religiozno, to su svjetovi u kojima se kreću filmovi Marca Ferrerija. U njega je sve drastično, ništa ne nastoji sakriti, a sve zapravo stremi globalnom genocidu kao u filmu Ne diraj bijelu ženu (Touchez pas la femme blanche, 1975.) u kojem Marcello Mastroianni na gradilišu pariškog Les Hallesa igra dugokosog Buffalo Billa i koji, prije no što mu ubiju zaručnicu - Catherine Deneuve. nastoji protjerati stare stanovnike Pariza iz njegova “trbuha” - “Indijance”, kako bi se sagradila ultramoderna polivalentna građevina. Smiješni Pinkertonovi agenti mešetari su koji prtljaju oko prava na gradnju i građevinsku dozvolu, naravno, u ime konkurencije.Nije onda baš veliko čudo što je Marco Ferreri vrlo često imao problema sa cenzurom.
(Dario Marković)