Početkom studenog 2016. godine preminuo je Šime Šimatović, jedan od zadnjih pripadnika generacije filmaša stasale nakon Drugog svjetskog rata. Karakteristično za hrvatsku kinematografiju, redatelj je nevelika, ali solidna opusa igranih i dokumentarnih filmova. U njegovu filmskome djelu dominira atmosfera elegičnosti, oporosti i osamljenosti uz proplamsaje energičnosti i vedrine, kao što u solidnoj zanatskoj razini njegovih filmova nalazimo proplamsaje izrazite kreativnosti.

Likovi Šimatovićevih igranih filmova stalno rade greške u životu i plaćaju zbog njih. Često su zbog toga defetistički raspoloženi i umorni od života. Njihove tmurne unutarnje osjećaje naglašava usporena Šimatovićeva režija lišena jačih dramskih naglasaka. Takav pristup najuspjelije funkcionira u Šimatovićevom dugometražnom prvijencu Kameni horizonti, iz 1940. godine, u kojem se drvena gluma amaterskih glumaca i naturščika doima smisleno kao izraz njihove opće bezvoljnosti. Film, nastao dijelom pod utjecajem neorealističkih tendencija, kroz labavu priča upečatljivo niže portrete aristokratske dekadencije i plebejske nemoći. Slično kao u Kradljivcima bicikla, glavni lik se, u želji da preživi, izvrgava najvećem poniženju. Ne ukrade bicikl, već se zaposli u tvornici kao štrajkolomac.

U ostala dva filma statičnost režije i slabosti u radu s glumcima više dolaze do izražaja, ali u cjelini riječ je o solidnim filmovima sa zanimljivim etičkim i psihološkim dilemama. U filmu Naši putovi se razilaze likovi partizanskih ilegalaca suočavaju se s vlastitim iskliznućima u sebične postupke nauštrb potreba kolektiva. U Pustolovu pred vratima, prema drami Milana Begovića, za to doba neobičnim spojem salonske melodrame i modernističke strukture, glavni lik aristokratkinje suočava se s vlastitom odgovornošću za propast ideje o ljubavi.

Svi Šimatovićevi filmovi ideološki su ispravni: u dva filma koji opisuju predratno vrijeme aristokrati i bogataši dekadentni su i gramzivi, a u njegovome partizanskom filmu moralni likovi partizana iskupljuju svoje grijehe, ali u njima ipak prevladava, za socrealizam netipični dojam gubitništva i defetizma, kojeg ne mogu prikriti ni optimistički obrati u završecima nekih od filmova.

Elegičnost i usporenost karakterizira i Šimatovićeve kulturtregerske dokumentarce. U njegovim dokumentarcima o umjetnosti srećemo vrlo malo ljudi. Ti filmovi prikazuju svijet interijera ateljea, muzeja i palača u kojima kamera Oktavijana Miletića klizi po umjetničkim artefaktima uz izazovnu igru svjetla i sjene. U Plitvičkim jezerima, nagrađenima Srebrnim medvjedom za kratki film, ljudi se vide samo u odrazu jezera, u efektnim igranim scenama u kojima oživljavaju legende o nastanku pojedinih jezera. Zanimljiv je i dokumentarac Ping-pong o europskom prvenstvu u stolnom tenisu održanom u Zagrebu, za Šimatovića neobično dinamičan film s veselim kozerijskim opisom povijesti stolnog tenisa. (Juraj Kukoč)