Vladimir Tadej bio je vrhunski scenograf i solidan redatelj. U scenografskom radu isticao se realističnim i naturalističnim dočaravanjem interijera u filmovima Bakonja Fra Brne (1951.), Samo ljudi (1957.), Tri Ane (1959.), Izgubljena olovka (1960.), Martin u oblacima (1961.), Dvostruki obruč (1963.) i drugi. U ovom ciklusu izabran je drukčiji primjer Tadejeva uređenja interijera, Jubilej gospodina Ikla (1955.), satiričnu komediju smještenu u aristokratske interijere vremena prije Drugoga rata koja je zahtijevala baroknu natrpanosti i raskošnost interijera. Koliko je uspješno Tadej odgovorio ovom zadatku, govori nagrada za scenografiju koju je dobio na pulskom festivalu za taj film.

Uz Branka Bauera Vladimir Tadej bio je najplodniji hrvatski redatelj dugometražnih igranih filmova za djecu. Baš kao i Bauer, Tadej je favorizirao žanr pustolovnog filma za djecu. Uz klasik žanra, Družba Pere Kvržice (1970.), realizirao je tri pustolovna filma za djecu, Hajdučka vremena (1977.), Tajna starog tavana (1984.) i Kanjon opasnih igara (1998.).

Uz filmove za djecu, Tadej jest ostvario malen, ali kvalitetan opus filmova za odrasle. Dakako, nije riječ o pornografskim filmovima, ali u tim filmovima Tadej je često koristio teme i likove, koje nije mogao imati u svojim filmovima za djecu, obilježene seksualnošću: svakodnevicu jedne prostitutke, opsesivnu žudnju za ženskim tijelom, preljub, seksualnu impotenciju. Ipak, pomalo neobično s obzirom na spomenute teme, seksualnu eksplicitnost strogo je izbjegavao. Ovakve teme Tadej je uvijek obrađivao u laganom, humorističnom tonu, pa makar bio posrijedi ratni filmu s tragičnim krajem kao u slučaju Hitlera iz našeg sokaka (1975.). Takvom vrckastom ugođaju pridonijeli su scenariji prošarani duhovitim replikama, dinamična kamera (s naglim zoomom kao Tadejevim omiljenim stilskim sredstvom), sočne glumačke izvedbe, lepršava glazba Živana Cvitkovića i Arsena Dedića, ali i Tadejev idejni pristup, sličan onome u njegovim dječjim filmovima, da život ne treba shvaćati toliko ozbiljno.

Naslovni lik prostitutke u filmu Žuta (1973.), u vrhunskoj i nagrađivanoj izvedbi Ružice Sokić, vesela je i naivna žena, slična Fellinijevoj Cabiriji, ali za razliku od svoje talijanske kolegice, njena dobrodušnost ne rezultira okrutnim i ciničnim odgovorom života, već simpatičnim avanturama sa sretnim završetkom. Lik kojeg glumi Ružica Sokić predmet je žudnje u filmu Hitler iz našeg sokaka (1975.), ali seksualna žudnja ovdje je u drugom planu, a u prvom planu su žudnja za moći i dominacijom te antiratna i anti-rasistička poruka filma. U zadnjem filmu za odrasle Tadej je konačno svoje humorističke sklonosti izrazio u žanru komedije. Englesko-hrvatska koprodukcija Anticasanova (1985) je komedija s blagim elementima erotskog u kojoj muž pokušava, na nagovor prijatelja ženskara, prevariti ženu sa susjedom za kojom žudi. Pokušaj da prevari suprugu sa ženom koja živi kat ispod rezultira nizom zaista komičnih situacija, a Tadej je pronicav, iako blago šovinistički, u prikazu teško savladive muške seksualne želje. Nasinkroniziranim engleskim glumcima, do danas potpuno nepoznatim, a koji su odradili dobar posao, to je vjerojatno vrhunac karijere.

U kratkometražnom stvaralaštvu Tadej je radio sve i svašta. Bio je scenarist i redatelj animiranih filmova, režirao je namjenske filmove, a u ciklusu će biti prikazana njegova četiri dokumentarna i igrana filma raznolikih tema. Drvo života (1978.) solidan je doprinos nizu hrvatskih dokumentarnih filmova o slikarima i kiparima naivcima, Najbolji na svitu (i okolici) dragocjeni slikovni zapis slavlja Hajdukove titule 1971. godine, a Dragutin Šurbek – tigar iz Zagreba (1988.) pokazatelj kako se slikovno uspješno može dinamizirati manje atraktivni sport. Najzanimljiviji kratki film mu je igrano-animirana satira Simpozijada (1988.), u kojemu glavnu ulogu igraju oživjele aktovke. Film se nemilosrdno sprda s dominacijom birokratske forme nad sadržajem u jugoslavenskoj privredi i tendencijom samoupravljača da na poslovnim simpozijima više pažnje posvećuju hedonističkim užicima nego poslu.