Premda je riječ o sineastima krajnje dijametralnih autorskih senzibiliteta, Victor Erice i Carlos Saura dio su onog istog neovisnoga duha koji se nikad nije mogao pomiriti s terorom frankističkog režima i mainstreama
Ono što ih povezuje, njihova je vječna fascinacija djetinjstvom i odrastanjem, dakle, onim što će Del Toro u Faunovu labirintu mnogo godina kasnije vizualizirati kao neku vrstu Alise u zemlji fašista. No, premda se njihove tematske preokupacije svode na snove i sjećanja, prošlost i sadašnjost, fikciju i zbilju, Ericeov melankolični lirizam duguje Dreyeru, Kiarostamiju i Mallicku, dok se Saurin politički rukopis napaja 'prašnjavim' neorealizmom Buñuelove ostavštine. Zato ima neke simbolike u činjenici da je jedino prekinuto izdanje u povijesti Cannesa bilo ono 68' kad su studentski prosvjednici zaustavili projekciju Saurina subverzivna komada Peppermint Frappe u kojem Hitchcockova Vrtoglavica susreće Buñuela.
Za razliku od radoholičara Saure, kontemplativni humanist Erice snimio je tek tri dugometražna igrana filma i to u desetgodišnjim intervalima, pored kojih se čak i opus Roberta Bressona doima plodnim. Da bi Ericeovim filmovima atribuirali epitet ultimativna remek-djela, što oni definitivno jesu, potrebno nam je veliko strpljenje. Njegov debitantski dugometražni film Duh košnice tretira ruralnu Španjolsku nakon Francove pobjede kao neku vrstu mallickovske pustare u kojoj je sve stalo. A jedini krhki dašak 'oslobađanja' događa se maloj Ani, koja sanja da će upoznati dobroga monstruma iz Whaleova 'Frankensteina' i sprijatelji se s vojnikom u bijegu prije no što ga uhite i ubiju. S druge strane, Saurin dječji svijet sveden je na represiju kao kotač zamašnjak koji pokreće radnju. Tamo gdje se u Ericea fašizam budi, u Saure on broji posljednje dane. Za Ericea, svijet španjolskog juga (El Sur) promatran očima nevina djeteta, simbol je idealizirane prošlosti u kojem ne postoji ni Dobro ni Zlo, ni heroji ni bijeg. Jer, Erice i Saura snimili su neke od najljepših filmova o odrastanju u povijesti pokretnih slika, koji u isti mah funkcioniraju i kao začudni eseji o pokušajima filma da kontaminira stvarni život neobjašnjivim misterijem. No, dok je Erice u tim trenucima bio i ostao vječni minijaturist i veliki pjesnik prirode, Saura je svojim glumcima često davao dvostruke, pa i trostruke uloge. Tako u 'Peppermint Frappeu', Saurina muza Geraldine Chaplin portretira dvostruku ulogu sramežljive Ane, ali i bezbrižne Elene.
No, možda nijedan španjolski filmaš nije bio toliko fasciniran genezom određenog umjetničkog djela na sceni kao što je to bio Saura, bilo da je riječ o kazališnoj drami (Lorca), plesu (Gades) ili operi (Bizet). Bitno je da to djelo emanira pulsirajući duh Španjolske. Samo što taj duh ne priziva stereotipne razglednice s ljetovanja i turističke ture 'Madrid by night', već katapultira gledatelja u samo srce strasti i žudnje. Zato nije neobično da mu se još jedan film o flamencu, onaj pretposljednji u kojem nanovo surađuje s njegovim magom Antoniom Gadesom, zove Iberia, koliko god to zazvučalo domoljubno i patetično. Sauri nikad nije bilo dovoljno prikazati komad u formi klasične filmske adaptacije scenskoga djela, nego je često pratio njegove probe i kamerom bilježio redateljeve intervencije (Krvava svadba, El amor brujo, Carmen).
Ni Erice nije mogao odoljeti, a da se ne upusti u istraživanje umjetničkoga procesa, dok u dokumentaristički intoniranom remek-djelu El sol del membrillo prati madridskoga slikara Antonia Lopeza Garciu kako se priprema oslikati stablo dunje u vrtu. Tamo gdje bi Saura transformirao slični proces u energični pastiš, Erice je jako kontemplativan i pedantan u Lopezovoj kontekstualizaciji. Zato tijekom slikanja drveta Lopez treba uzeti u obzir i njegov rast, jer slikareve pripreme traju mjesecima.
Najnovije djelo Victora Ericea, instalacija 'La Morte Rouge' rađena za izložbu 'Korespondencija Erice-Kiarostami' postavljena u Centru suvremene kulture u Barceloni (CCCB) u kojoj je nanovo fokusiran na djetinjstvo i krajolik, samo što Frankensteina zamjenjuje B-film o Sherlocku Holmesu The Scarlet Claw kojeg je kao dječak gledao sa sestrom, logični je nastavak njegova fascinantnog kratkometražnog opusa. 'Slike ne postoje ako nema očiju koje ih promatraju. Kad završim film, on više nije moj. On pripada ljudima. Ja sam samo posrednik u tom procesu', rekao je Erice. Prepustimo se užitku gledanja Ericevih i Saurinih filmova. Oni nam pripadaju. (Dragan Rubeša)