U razdoblju postupna raspada komunističke Jugoslavije Sonja Savić postala je neka vrsta “it girl” - utjelovila je sve najmodernije što se tih godina moglo ponuditi, bila je seksi iako za to naizgled nije imala aduta, šarmantna i spontana, nevjerojatno pretenciozna



Godine 1984. film Šećerna vodica beogradskog redatelja Svetislava Bate Prelića kroz ušicu igle provukao se u službeni program pulskog festivala. Jeftina “no budget” produkcija, karakteristična za mnoga ostvarenja srpske kinematografije tog vremena, po žanru je bila romantična komedija o muškobanjastoj curi u preširokoj odjeći s povelikim nosom, koja je na pragu prve ozbiljne ljubavne veze. Sonja Savić - u to je doba imala 23 godine (rođena je 1961. u Čačku) - dočarala je to ružno pače s nešto jeftina plastelina na nosu, ali to kao da nikome nije smetalo. Krhka plavokosa glumica promukla glasa opčinila je gledatelje, osobito u završnici kada se riješila lažnoga nosa i zablistala kao labud. Žiri joj je dao Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu, a publika je proglasila Šećernu vodicu najomiljenijim filmom, najavljujući kasniji - prilično velik - odjek u kinima.

Moram priznati da me zatekla ta Sonja Savić. U to sam doba pažljivo pratio sve što se snimalo po bivšoj Jugoslaviji i glumicu sam gledao čak dva puta u glavnim ulogama. Tinejdžersku melodramu Leptirov oblak, u kojoj je prvi put nastupila kao šesnaestogodišnjakinja, brzo sam zaboravio, a u filmu Miše Radivojevića Živjeti kao sav normalan svijet, za koji je čak nagrađena na niškom festivalu posvećenom glumačkim ostvarenjima, sve je tako bilo podređeno njezinu partneru Svetislavu Gonciću (poslije su igrali zajedno i u Šećernoj vodici) da je nisam osobito ni zapazio. Ova Sonja Savić bila je neka druga, sigurna u sebe, svjesna da su svi pogledi uprti u nju, čak i kada nije sama u kadru.

Pulska nagrada Sonji Savić te je godine bila tek usputno priznanje. Glavnu Zlatnu arenu pobrao je također film u kojemu je ona glumila, Balkanski špijun, no premda je njezina uloga u osnovi bila epizoda (dramski teret počivao je na plećima Danila Bate Stojkovića, Zvonka Lepetića i Bore Todorovića), njezine su scene imale svojevrsnu neposrednost kojom se taj tvrdi, muški film inače nije mogao pohvaliti. A Davitelj protiv davitelja? Za generaciju koja je već ovladala iskustvima novog vala u rocku i popu, estetikom videospotova i novim kazališnim tendencijama, film Slobodana Šijana bio je ispunjenje svega modernog u tadašnjoj kinematografiji.

Sonja je igrala samosvjesnu radijsku voditeljicu (kći pravoslavnog svećenika!), koja poveže dva naslovna ubojita protagonista različitih generacija. Budući da joj je to redatelj sugerirao, sama je dizajnirala svoj imidž i izgledala doista impresivno. Kakva Šećerna vodica! Davitelj protiv davitelja bio je film po kojemu su je zapamtili svi trendsetteri.

Iako je Mira Furlan tada već osvojila znatan medijski prostor namijenjen heroinama ekrana i pozornice, Sonja Savić je pretendirala na nešto mnogo radikalnije. Istina, nije imala takvih erotskih aduta poput svoje konkurentice - bila je mršava, razmjerno nevelikih grudi i ne pretjerano izazovne stražnjice - ali pred kamerama nije patila od stidljivosti. Ekranizacija romana Una Mome Kapora tih je godina najavljivana kao najprovokativniji film u povijesti jugoslavenske kinematografije uglavnom zahvaljujući scenama u kojima ona skida gaćice i sjeda na zahodsku školjku ili se potpuno gola privija uz Radu Šerbedžiju.

Dok je Mira Furlan imala etabliranu kazališnu karijeru i blistala u prestižnim predstavama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Sonja je preferirala alternativu. Njezini su idoli bili članovi zagrebačkog Kugla glumišta, koje je upoznala dok je još studirala glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, obožavala je kazalište Roberta Wilsona, a u Beogradu se povezala s Pivarom, neovisnim teatrom u podrumu pod vodstvom Borke Pavičević. Kada ju je kolega Zoran Cvijanović upitao zašto se ne pridruži etabliranom Ateljeu 212 i ne traži stan od države, ona mu je objasnila da za nju ni off Broadway nije dovoljno off.

Sonja Savić postala je neka vrsta it girl u razdoblju postupna raspada komunističke Jugoslavije - utjelovila je sve najmodernije što se tih godina moglo ponuditi, bila je seksi iako za to naizgled nije imala aduta, šarmantna i spontana, nevjerojatno pretenciozna. Netko ju je nazvao pretečom Ume Thurman i nije mnogo pogriješio. Problem je samo to što se za nju baš nije moglo naći toliko uloga koje bi odgovarale njezinu provokativnu profilu.

Rock drama Crna Marija, u kojoj je nastupila sa svojim prijateljima Milanom Mladenovićem i Margitom Stefanović iz Ekaterine Velike, bila je prilično odbojan film, a nešto malo utjehe dobila je 1985. na festivalu u Veneciji gdje je primila nagradu za najbolju epizodu u filmu Život je lijep Bore Draškovića. Nije se morala stidjeti ni uloge u trileru Osuđeni Zorana Tadića, ali nekim je filmskim i televizijskim nastupima očito podmirivala troškove života. Ne bi vjerovali, 1988. glumila je s potpuno anonimnim Bradom Pittom koji je na Jadranu snimio dugo godina nezavršeni film Tamna strana sunca.

Početak sloma Jugoslavije dočekala je u predstavi radikalne umjetničke skupine Neue Sloweinsche Kunst, koja je, međutim, imala samo nekoliko izvedbi. Povratak u Beograd pod Miloševićevim režimom nije za nju bio ništa dobro jer je ionako dotad neprestano tvrdila da se najbolje stvari u kulturi događaju u Zagrebu i Ljubljani. Njezina je generacija ili napuštala Srbiju ili umirala, a ona je sve češće boravila u Sloveniji, dok se u domovini zadovoljavala tek ponekom ulogom na filmu (epizoda u Mi nismo anđeli Srđana Dragojevića, nešto veća rola u Urnebesnoj tragediji Gorana Markovića).

Na pragu novog milenija gotovo iz zaborava izvukao ju je slovenski redatelj Jan Cvitkovič, i to još jednim no budget filmom. U njegovu crno-bijelom prvijencu Kruh i mlijeko, nagrađenom za najbolji debitantski film u Veneciji, glumila je suprugu liječenog alkoholičara i opet postala zanimljiva filmašima u regiji. Redatelj mlađe generacije Miloš Petrović oko njezine je stilizirane interpretacije satkao politizirani art-film Jug-jugoistok (parafraza na Hitchcockov Sjever-sjeverozapad) u kojemu se ponašala kao da igra u nekom nijemome filmu Fritza Langa ili Friedricha Wilhelma Murnaua.

Takva vrsta izazova više joj je odgovarala od konvencija klasičnog igranog filma, a njih se u suvremenoj produkciji nije previše nudilo. Nova suradnja s Cvitkovičem u tragikomediji Od groba do groba osigurala joj je možda najbolju ulogu u karijeri: glumila je gluhonijemu seosku čudakinju Idu koju njezini mještani u završnici divljački siluju i unakaze. Poput lika koji je tumačila, i Sonja se - osobito u posljednjem desetljeću svoje karijere - osjećala kao izopćenica čije stavove i geste etablirani kolege dočekuju s podsmjehom.

Njezina sklonost narkoticima - od koje su umrli mnogi njezini znanci - nije bila osobita tajna, ali tragično je to što ju je dokrajčila dok se nalazila u razdoblju koje umjetnici nazivaju srednjim te ponekad najzrelijim i najkreativnijim. (Nenad Polimac, Jutarnji list)