Srpska kinematografija jedina u regiji posjeduje dobro sačuvana ostvarenja nastala u razdoblju do 2. svjetskog rata. Možete to provjeriti na DVD-ima i blu-ray diskovima koje redovno izdaje beogradska Jugoslovenska kinoteka, a taj uistinu fascinantan uvid u daleku prošlost plod je pomna pretraživanja zbirki starih filmova privatnih kolekcionara i dobre suradnje sa drugim svjetskim kinotekama.

Nimalo slučajno je što su na Danima srpskog filma najdragocjeniji naslovi upravo iz tih godina. Najvažniji je Karađorđe (ili punim naslovom Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa), snimljen 1911. i smatra se prvim cjelovečernjim igranim filmom na Balkanu. Režirao ga je Čiča Ilija Stanojević, glumac, pisac i boem, posrijedi je povijesni spektakl koji je na razini prestižnih zapadnoeuropskih produkcija toga vremena, a otkriven je 2003. u Bečkom filmskom arhivu. Filmski materijal je mjestimice jako oštećen, ali u cjelini dobro dočarava taj pionirski pothvat. Melodrama Grešnica bez greha iz 1930. nastala je u produkciji, režiji i po scenariju Koste Novakovića (on je bio i jedan od direktora fotografije), filmskog poduzetnika koji je imao nekoliko beogradskih kina u zakupu i djelovao u razdoblju od 1925. do 1941. Za razliku od koncepta tabloa u Karađorđu, ovdje već prevladava moderniji vizualni prosede, s naglašenom montažom, a istaknute uloge imaju jedna od najvećih srpskih glumica Žanka Stokić (njoj su nakon 1945. zabranjeni nastupi zbog „kolaboracionizma“, što ju je dotuklo) i legendarni Viktor Starčić, koji je tada nastupao u zagrebačkim kazalištima. Nevinost bez zaštite iz 1942. prvi je srpski zvučni film s dijalozima, snimljen je u gotovo amaterskim uvjetima. ali ga je u vrijeme premijere vidjelo 80 tisuća Beograđana. Tvorac mu je svestrani akrobat Dragoljub Aleksić, koga je poslije proslavio Dušan Makavejev, kada je gotovo čitav njegov film strpao u svoj nadahnuti modernistički kolaž istog naslova, nagrađen 1968. Srebrnim medvjedom na berlinskom festivalu.

Iz razdoblja socijalističke Jugoslavije uvrštena su tri filma, najpoznatiji je svakako Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana iz 1982., po scenariju i kazališnom komadu Dušana Kovačevića, i danas nevjerojatno popularan: bit će ga zanimljivo vidjeti nakon istoimene predstave u zagrebačkom Kerempuhu, jer se film od nje podosta razlikuje. Goran Marković zastupljen je s dva filma, diplomac praške filmske akademije FAMU debitirao je 1977. Specijalnim vaspitanjem, dramom o delinkventu (Slavko Štimac) u popravnome domu, poprilično zapaženoj te godine u Puli, no njegovo je najozbiljnije ostvarenje kultna Nacionalna klasa, crna komedija o automobilistu (sjajni Dragan Nikolić) koji pokušava izbjeći služenje vojnog roka: virtuozno režiran, film je bio veliki hit u kinima.

Najviše je filmova iz ovog desetljeća, s razlogom, jer srpska kinematografija kao da je otvorila novo poglavlje, a o njemu je u nas malo znano. S ovog popisa gledali smo jedino Tilva Roš Nikole Ležajića iz 2010., jedno od važnijih ostvarenja europskog filma posljednjeg desetljeća, pobjednika festivala u Sarajevu i Motovunu: prikaz besciljne mladeži rijetko je kad bio tako radikalan i vizualno intrigantan. Sve druge nove srpske filmove svakako se isplati pogledati, no ukoliko pravite selekciju, nipošto ne propustite Vlažnost Nikole Ljuce (2016.), dobitnika četiri nagrade na FEST-u u nacionalnom programu i zapaženog sudionika brojnih međunarodnih festivala: protagonist je građevinski poduzetnik koji jednog dana u stanu više ne zatječe suprugu, ali se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Zanimljiv otklon predstavljaju i filmovi Travelator Dušana Milića (2014.), u osnovi art krimić, ali zapravo virtualna igrarija čija je najneobičnija lokacija Las Vegas, te Otvorena Momira Miloševića (2016.), crno-bijela – također art - drama o dvije djevojke, od kojih je jedna zaljubljena u drugu, ali joj naklonost nije uzvraćena.

U tom su pogledu Dani srpskog filma važna dopuna slici srpskog filma koji stiže na naš repertoar, a ta je kinematografija neusporedivo poticajnija no što se to da naslutiti po programu domaćih multipleksa. (Nenad Polimac)