Aleksandar F. Stasenko usamljenička je, izdvojena figura hrvatske kinematografije. Cijeli je opus posvetio kratkom dokumentarnom i igranom filmu, daleko od svjetala pozornice koja prate autore dugometražnih filmova. Stvarao je daleko od metropole, u rodnom gradu Splitu i dalmatinskoj mu okolici, gdje je pronalazio teme za filmove. I u samom Splitu je bio izdvojen od matice, pa tako amaterske filmove nije radio u Kino klubu Split, već u vlastitoj produkciji i to kao sam svoj majstor - redatelj, scenarist, snimatelj i montažer. Kasnije, kad se otisnuo u profesionalne vode, od ove četiri uloge samo je kameru prepustio drugima.

I teme njegovih filmova bile su osamljeničke. Njegov najcjenjeniji amaterski film Pogled u sumrak snažan je poetičan prikaz smiraja života njegova oca, Fjodora Sergejeviča, u samačkoj splitskoj izbici. Protagonisti Stasenkovih filmova najčešće su aktivni ljudi, no izolirani od društvene okoline, koncentrirani na svoj, individualni ili na timski, fizički rad kojeg mučaljivo i uporno obavljaju. Poput Sizifa penju se iznova i iznova na isto brdo soli (Svi dani kao jedan), tvrdoglavo eksploatiraju napušteni rudnik (Jamar), kilometrima hodaju u surovim uvjetima da bi nabavili hranu (Žene), šutljivo i strpljivo čekaju da se tune pojave (Lov) i, kao vrhunac upornosti, vlastitim rukama sedam godina kopaju cestu do zaselka u kojem jedino žive njihovi ostarjeli roditelji (autorov najslavniji film Put). Iznimka je film Miting u odjelu IV f (također jedan od Stasenkovih kreativnih vrhunaca), čiji je temelj interakcija u zajednici liječenih alkoholičara, ali čak i u tom filmu izoliranost protagoniste, alkoholičara kojeg zajednica proziva, tema je filma.

Šutljivost je, ne samo osobina Stasenkovih junaka, već i autorov estetski odabir. U takvom pristupu Stasenko nije osamljenička figura, već nastavljač ugledne tradicije hrvatskih dokumentaraca koji su govor zamijenili nijemim, ali vizualno rječitim praćenjem života protagonista. Čak i Stasenkovi igrani filmovi su takvi, ispunjeni šutnjom do te mjere da nekad više liče na dokumentarne nego na igrane filmove (Žene).

Osim osamljenosti (ne nužno kao negativne kategorije već kao ljudskog izbora), Stasenko voli prikazivati nestajanje, iz čega izvire sveprisutni dojam nostalgije u njegovim filmovima. Nestaju zanati (pjeskari u filmu Posljednji, rudari u filmu Jamar, tradicionalni tunolovci u filmu Lov), a nestaje i stara kamena Dalmacija (Mrtvo more, Poslije potopa, Put).

Stasenko je autor kontinuiteta, ali njegov amaterski opus ipak nema tu tematsko-stilsku konstantu kao profesionalni opus. Tada Stasenko u mladenačkoj zaigranosti, poput autora iz Kino kluba Split, uz korištenje prateće dokumentarne kamere voli i eksperimentirati s filmskim izričajem (Poker, Sanguine), pri čemu preferira metafore i usporedbe. Priroda mu često služi kao preslika ljudskog stanja (npr. uzburkano more kao metafora ljubavne strasti u Sanguine, kiša i sumrak kao izraz sjete i smrti u Pogledu u sumrak), ali i ljudski izumi (partija pokera kao metafora cjelokupnog život u Pokeru). Kasniji mu filmovi gube tu eksperimentalnu notu, ali dobivaju na snazi izraza. Uz pomoć kvalitetnih snimatelja (posebice Nikše Blajića i Andrije Pivčevića) Stasenkovi profesionalni filmovi posjeduju snažnu vizualnu ekspresiju na granici između realističkog i poetskog.

Postoji jedna konstanta u cijelom, amaterskom i profesionalnom, Stasenkovom opusu, a to je humanistička usmjerenost na individuu. Premda Stasenko najčešće prikazuje fizičku, vanjsku stranu ljudskog života, i tada mu je u središtu ljudska osobnost, što se ponajviše ogleda u Stasenkovom omiljenom stilskom postupku – uporabi krupnog plana i detalja ljudskog tijela. Izbjegavajući govor Stasenko ide težim putem – umjesto riječima ljudsku unutrašnjost pokušava iskazati slikom. Ići težim i izazovnijim putem, čini se, bio je credo cijelog Stasenkovog stvaralačkog puta. (Juraj Kukoč)