Privržen suzdržanosti i odmjerenosti, Bresson teži rigoroznu obuzdavanju tzv. glumačke izražajnosti; da bi u radu s interpretima dosegao ideal „glume bez psihologiziranja“, vrlo se brzo priklanja naturščicima, od kojih će neki kasnije postati traženi filmski glumci



Diplomirao je književnost i filozofiju, bavio se slikarstvom i fotografijom;

početkom II svjetske kataklizme zatočen je18 mjeseci kao ratni zarobljenik. Kao autora od formata (i pomno izgrađena vlastita stila) znalci ga svrstavaju u velike moraliste svjetskoga filma naglašeno sklona transcendentalnom.


U filmovima nalazi uporišta u književnosti, u visoko spekulativnom, u religiji; naglašeno je privržen asketski „ogoljelo“ oblikovanim prizorima koje nastanjuje ponešto začudnim, duboko osamljenim i nadasve tjeskobnim junacima što, utječući se patnji, hoće dosegnuti Božju milost i pročišćenje od grijeha kroz vjeru.


U moćnim djelima iz njegova prvoga razdoblja (Anđeli grijeha, Dame iz Bulonjske šume, Dnevnik seoskog svećenika, Osuđenik na smrt je pobjegao, Džepar, Suđenje Ivani Orleanskoj) - težeći univerzalnom - dokida konkretni društveni kontekst u prilog diskursa bliskog ogoljelosti simbola. Gotovo fanatični dosljedan vlastitu pročišćenu stilu, uporno izbjegava „bogatiju“ naraciju, razrađenije dijaloge, „maštovitije“ zaplete ili pobočne pripovjedačke rukavce. Privržen suzdržanosti i odmjerenosti, teži rigoroznu obuzdavanju tzv. glumačke izražajnosti; da bi u radu s interpretima dosegao ideal „glume bez psihologiziranja“, vrlo se brzo priklanja naturščicima, od kojih će neki kasnije postati traženi filmski glumci. Taj „jansenist francuskog filma“ (André Bazin), čije se stvaralaštvo („apstraktne spiritualnosti“) prema mišljenju eksperata ravnopravno nosi s opusima giganata svjetskog filma, zapravo gradi svoje djelo na pokušajima transcendiranja tretirane fizičke zbilje; pokraj svega drugog, autorski pomno elaboriranom fragmentacijom prizora (prevlast bližih planova) uspostavlja temelje metodički građena i po mnogočemu u svjetskim razmjerima jedinstvena filmskog rukopisa. Među mnogim (u pravilu inovantnim) odlikama njegova stila, vrijedno je upozoriti na njegovo „drsko“ izvrtanje dogme o nedodirljivoj dominantnosti slikovnog u filmu: koliko li je puta upravo sliku znao podrediti zvuku!


Ponešto će - toliko isticanu tematsku, svjetonazornu i stilsku koherentnost stvaralaštva - od šezdesetih na dalje (Sretno Baltazar, Mouchette, Nježna žena, Đavao, možda, Lancelot Jezerski, Novčanica, Četiri noći jednog sanjara) „zaprljati“ znatno izravnijim poniranjem u čovjekovu intimu - u onoga koji će, trpeći grubosti svijeta, nerijetko znati posegnuti i za - autodestruktivnim.


Premda složeni sustav stilizacija na kojemu počiva Bressonovo djelo duboko zaokuplja svakog istinskog filmofila, nepravedno bi bilo ne istaći i to da humanistički fundirani njegov opus možemo čitati i kao dojmljivo svjedočanstvo o krizi društva
u Francuskoj nakon II svjetskog rata. (Petar Krelja)