Kinoklub Zagreb ove godine slavi 90 godina postojanja, što KKZ čini najstarijim klubom filmskih amatera u jugoistočnoj Europi, ali i najstarijom postojećom hrvatskom producentskom kućom. Kinoklub Zagreb je udruga koja njeguje amatersko filmsko stvaralaštvo, no mnogim je autorima bio i poligon za vježbalište koji ih je usmjerio ka profesionalnoj karijeri. U programu Klubaši nakon Kluba predstavljamo dva autora Kinokluba Zagreb koji su napravili značajne profesionalne filmske karijere. Zlatko Sudović radu Kinokluba Zagreb pridonio je ponajviše organizacijskim djelovanjem. Bio je jedan od obnovitelja KKZ-a 1953. godine nakon ratne stanke. Od te godine sve do 1990-ih obnašao je razne dužnosti u KKZ-u, uključujući i dužnost predsjednika krajem 1950-ih. Pokrenuo je klupsko filmsko natjecanje Šampionat dr. Maksimilijana Paspe, koje se održava i danas. Kao član KKZ-a napravio je svega dva sačuvana filma (Krka iz 1954. s Brankom Gavrinom i Tvrtkom Globočnikom te Trenuci trajanja iz 1955), pa je, što se izrade filmova tiče, Kinoklub Zagreb za njega doista bio samo vježbalište. U svojstvu profesionalnog filmaša od 1965. stvorio je niz uglednih dokumentarnih filmova u produkciji Zagreb filma. Njegovi dokumentarci stilski su raznoliki, jer je Sudović stilski pristup filmu prilagođavao potrebama njegove teme. Ipak, većina Sudovićevih filmova ima nešto zajedničko: suptilno angažirani pristup, odnosno, autorovu želju da dade suspregnuti komentar stvarnosti. Ta želja briljantno je uobličena u klasiku hrvatskog dokumentarnog filma Most, urnebesnom filmu u kojem stvarne dokumentarne snimke ljudi koji inzistiraju ići opasnijim, ali kraćim putem preko željezničke pruge prate fiktivna pisma bijesnog građanina Mate Čepe. Cjelina filma može se shvatiti kao prikaz mentaliteta naših ljudi, ali i kao politička metafora u kojoj most, kojeg ljudi ignoriraju upotrebljavati, predstavlja Jugoslaviju i njeno socijalističko uređenje. Prkos ljudi Sudović je prikazao i izravno, bez metafore u filmu Divlja stanica Prkos (premda je naslovno ime sela vrlo prigodne simbolike). U ostalim filmova nije izazivao domaće političke strukture, već se posvetio ljudima i životinjama koji stenju pod jarmom općeg civilizacijskog „napretka“: radnicima koji rade nezdrave poslove, ljudima koji pokušavaju izbjeći stres, buku i užurbanost moderniteta, pticama koje pokušavaju preživjeti u gradu. Životnu alternativu vidio je u ljepoti i magiji prirode i tradicije. Poseban ciklus čine Sudovićevi dokumentarci o umjetnosti, a ističe se Dugo putovanje Dobriše Cesarića, u kojem autor prati pjesnika na njegovom prvom putovanju u Pariz, grad kojem je posvetio svoju poznatu pjesmu Trubač sa Seine.
Miroslav Mikuljan, za razliku od Sudovića, već je u Kinoklubu Zagreb ostvario respektabilan filmski opus, a organizacijskim poslovima bavio se tek kasnije, kao urednik u dokumentarnom programu Televizije Zagreb od kraja 1980-ih i glavni urednik u 1990-ima. Amaterski filmovi često su mu bili meditativni i eksperimentalni, ali su neki od njih svojom društvenom angažiranošću najavili pristup koji će dominirati njegovim profesionalnim opusom. Mikuljanov amaterski film Jesenice-Stuttgart o sudbini jugoslavenskih emigranata čak je imao i direktnog nastavljača u njegovom profesionalnom filmu Za poslom. Mikuljan kroz svoje profesionalne filmove suosjeća s pasivnim radnicima koji jedino što mogu jest preživjeti svoj radni vijek s povremenim ispadima bunta i želje za promjenom, uočljivim u filmovima Radnica i Što će biti s Adamom. U slojevitom kratkom igranom filmu Ponedjeljak socijalni izazovi mješaju se sa egzistencijalnim izazovima. U drugom i zadnjem Mikuljanovom dugometražnom igranom filmu Crveni i crni bunt radništva je vrlo žestok, ali i vrlo politički ispravan. Radi se o produkcijski raskošnom propagandističkom filmu u kojem se štrajk labinskih rudara 1921. g, prikazuje kao borba komunista protiv stranih kapitalističkih okupatora. Plakat filma, čiji je autor Mirko Ilić, nagrađen je u Los Angelesu i uz Picassov plakat Bitke na Neretvi vjerojatno je najpoznatiji hrvatski filmski plakat.
Juraj Kukoč