Horore su nekad odlikovali naglašeni redateljski autorski pristupi, često suptilna psihološka profiliranja protagonista, zamjetne doze ironije i subverzije, promišljena briga o svakome detalju i stupnjevanju jeze, kao i hvalevrijedno angažirano referiranje na tada aktualne društvene trendove i (ne)prihvatljive pojave



Uz rijetke iznimke poput cijenjena Georgea Andrewa Romera koji, neumorno režirajući ili producirajući manje ili više uspjele naslove o zombijima, ljubiteljima horora i danas nudi razmjerno intrigantno koncipiran angažman, stav i određenu društvenu kritičnost ili primjerice inovativna i ironična Wesa Cravena tijekom osamdesetih i potkraj devedesetih te inteligentno osmišljenih prvih filmova Manoja Nelliyattua Shyamalana, suvremeni filmovi strave uglavnom se svode na nemaštovito, trivijalno, eskapističko, eksploatacijsko i zamorno variranje odavno pročitanih šund-storija o pomahnitalim ubojicama, psihopatima iz susjedstva i primitivnim američkim gorštacima žednima ljudske krvi. Spomenute iznimke, kojima se može pribrojiti i odlična Magla (The Mist) Franka Darabonta, poneki rijetki predstavnik skandinavskog horora kakav je recimo izvrsna psihološka horor-drama Neka uđe onaj pravi Tomasa Alfredsona, te poneki pristojni prepravak nekog nekoliko desetljeća staroga Cravenova hita (John Carpenter i Tobe Hooper nisu te sreće), ponajprije služe kao podsjetnik da su horore nekad odlikovali naglašeni redateljski autorski pristupi, često suptilna psihološka profiliranja protagonista, zamjetne doze ironije i subverzije, promišljena briga o svakome detalju i stupnjevanju jeze, kao i hvalevrijedno angažirano referiranje na tada aktualne društvene trendove i (ne)prihvatljive pojave.

Upravo Craven, Carpenter, Romero i Hooper tijekom sedamdesetih i osamdesetih redefinirali su žanr horora u njega unijevši neovisan autorski pristup, realizam i zamjetnu okrutnost, celuloidnu stravu ambiciozno nadograđujući socijalnim komentarima i subverzijom kojima su posredno progovarali i o rasizmu, o ratu u Vijetnamu i njegovim posljedicama, o političkim previranjima u Americi i svijetu te o kojekakvim drugim provokativnim temama. Zahvaljujući navedenim filmašima žanr horora stekao je i naklonost filmske kritike, a njihova su djela, kako je zaključio Romero, bila odraz vremena i odlična prilika da publici iznesu vlastita razmišljanja i svjetonazore, te potaknu na razmišljanje. Primjerice, slučajan Romerov izbor tamnoputoga glumca Duanea Jonesa za protagonista remek-djela Noć živih mrtvaca pridonio je tome da se film interpretira i kao glas protiv rasizma. Općenito, inteligentniji autori horora neke su od otegotnih okolnosti produciranja svojih projekata (niski proračuni, a priori tretiranje žanra kao manje vrijednog i namijenjenoga jeftinoj zabavi itd.) uglavnom uspješno koristili za stvaranje djela realističnih prosedea u kojem je nasilje bilo mamac za publiku, ali i način da se neuvijeno oslikaju licemjerje i patologija društva.

Sve je počelo prije točno 115 godina, kada je legendarni pionir sedme umjetnosti Georges Méliès 1896. snimio kratki film Le manoir du diable, dvominutnu storiju o šišmišu koji uleti u sobu i pretvori se u Mefistofelesa, a koja se smatra prvim ikada snimljenim hororom. Premda je 1910. godine Thomas Edison u Americi producirao i režirao prvu adaptaciju glasovitog romana Frankenstein Mary Shelly, te iako je Robert Vignola već 1913. režirao melodramski intonirani The Vampire o atraktivnoj djevojci koja zavedenim muškarcima siše krv, najuspjeliji i najutjecajniji rani horori nastali su tijekom dvadestih u okrilju njemačkog ekspresionizma. Pored Kabineta dr. Caligarija Roberta Wienea iz 1920., eponimnoga djela koje je njemačkom filmskom kritičaru i teoretičaru Siegfridu Kracaueru poslužilo za prvi elaborirani pokušaj interpretiranja filmskih naslova kroz prizmu njihovoga kulturološkog utjecaja, u konkretnom slučaju isticanje totalitarnih strujanja u tadašnjem njemačkom društvu, tu su bili i Umorna smrt Fritza Langa i Murnauov Nosferatu, upravo filmovi kojima i započinje kronološki koncipiran ciklus.

Premda je posrijedi jedan od njegovih neosporno vrlo zanimljivih ranih nijemih filmova, Umorna smrt Langa još ne predstavlja kao majstora u stvaranju djela dojmljive vizualnosti i naglašena dramskog intenziteta. Priča o ljubavi, odanosti i smrti nadahnuta je Griffithovom Netrpeljivošću i ispripovijedana u nizu paralelnih storija u različitim povijesnim razdobljima, a Lang kreira moralistički intoniranu i naglašeno stiliziranu melodramu. Nažalost, redatelju nedostaje Griffithov epski zamah, sve priče ne posjeduju jednaku zanimljivost i emotivnu snagu, glumica Lil Dagover nije najbolji izbor za ulogu romantične junakinje iz 19. stoljeća, a lako je primijetiti i da se štedjelo na scenografiji. Ipak, Langov film nije uputno propustiti, baš kao ni prijelomnog Muranuova Nosferatua, neautoriziranu no vrlo vjernu obradu Stokerova Drakule realiziranu inventivnom uporabom tadašnjih "specijalnih efekata" poput ubrzana filma, korištenja negativa, sjenčenja i montažnih trikova. Dok je antologijski Stokerov roman alegorija o pobjedi (britanskog) racionalizma nad praznovjerjem, podjednako znamenit Murnauov film racionalizam je posve zaobišao i uronio u mračan svijet invertiranih bajki.

Kroz povijest filmskog horora gotovo se precizno mogu odrediti temeljna obilježja žanra i stilsko-tematske odrednice za svako desetljeće. Tridesete su godine prošlog stoljeća tako bile zlatna dekada horora u kojoj su pored tematiziranja narastajućeg nacizma u Njemačkoj dominirale ekranizacije storija o Frankensteinu i Drakuli, kao i prvih filmskih vukodlaka, zombija i King Konga. Četrdesete su donijele stabilizaciju popularnosti filmova o čudovištima studija Universal, ali i prve horor-komedije kakva je Abbott i Costello susreću Frankensteina, pojavu producenta Vala Lewtona (Ljudi mačke, I Walked With a Zombie) u okrilju tvrtke RKO i prvi Oscar osvojen za fotografiju u filmu Slika Doriana Graya. Pedesete su obilježili narastajuća hladnoratovska psihoza u recimo naslovima Invazija tjelokradica i The Thing From Another World, zapleti o divovskim čudovištima (Godzilla) i ludim znanstvenicima (Muha), a šezdeste izravnija eksploatacija nasilja, seksualnosti i psihičkih devijacija, kao i pojave Vincenta Pricea, Romana Polanskog i Marija Bave. Sedamdesete su donijele filmski nihilizam kao posljedicu Vijetnama i obradu provokativnih socijalnih tema poput religije (Čovjek od pruća i seksizma) (Stepfordske supruge), te pojavu filmskog kanibalizma i proboj horora u mainstream preko Spielbergovih Ralja. Osamdesetima su dominirali slasher serijali kakvi su Petak 13. i Strava u Ulici brijestova, a svježu krv žanru su ubrizgali Sam Raimi, Joe Dante, Stuart Gordon i Tom Holland. U devedesete smo ušli s oskarovcima Misery i Kad jaganjci utihnu, a desetljeće su zaključili Cravenovi Vriskovi. Nulte godine novog stoljeća obilježavaju japanski horori, ekstremni slasher-serijali poput Slagalice strave i Hostela i prepravci žanrovske klasike. Neke od reprezentativnih predstavnika minulih desetljeća možete pogledati i u našem ciklusu. (Josip Grozdanić)