Malezijsku filmsku industriju nitko nije shvaćao previše ozbiljno jer su njome mahom dominirale populističke komedije i melodrame, zombi parodije i nadnaravni horori s vampirskim lezbijkama, sve dok se nije pojavila jedna nova generacija sineasta koji djeluju poput filmske komune u kojoj je duh zajedništva doveden do savršenstva

Malezijskom filmu nakratko se u velikom stilu vratio i Tsai Ming-liang s jednim velikim filmom o usamljenim tijelima (I Don't Want to Sleep Alone) koji se poput najnovijeg filma etabliranog Woo Ming Jina (Tiger Factory) pozabavio ispranim životima imigranata u Kuala Lumpuru, iako ga svi povezuju s tajvanskom kinematografijom bez obzira na njegove malezijske korijene. A smrt možda najpoznatije malezijske redateljice Yasmin Ahmad zaustavila je njen planirani projekt Wasurenagusa u kojem je trebala istražiti japanske korijene svoje bake. Ovakvo sučeljavanje različitosti postalo je neka vrsta zaštitnog znaka novog malezijskog filma. U minimalističkoj drami oskudnih dijaloga Flower in the Pocket u režiji mladog Liew Seng Tata imamo dvojicu dječaka prepuštenih ulici koje je otac zanemario nakon ženina odlaska i izolirao se od svijeta popravljajući manekenske lutke (možda bi tako izgledao Tsai da je snimio dječji film). A sličnim motivom (posesivnog) odnosa oca udovca i njegove kćeri pozabavio se i Afdlin Shauki (Papadom) u kojeg lepinja iz naslova filma igra na gotovo identičnu metaforiku kao i durian u Fruit Chana.

Poput Shaukija, tako i M. Subash Abdullah (Pensil) voli koketirati s dječjim temama, pri čemu igra na snažne emocije kroz lik mentalno hendikepiranog dječaka koji sanja da postane slavni slikar, ali i istražuje društvene margne kroz lik seoskog izopćenika. Tu struju predstavljaju i autori popularne animirane TV serije Upin & Ipin redateljskog trojca Mohd Nizam Abdul Razak, Mohd Sewfan Abdul Karim & Usmah Zaid, čija je prva sezona trebala senzibilizirati djecu na značaj Ramadana.

Ali naš ciklus nije mogao zanemariti ni horor segment malezijskog filma, čije su se zombi parodije (Zombie kampung pisang) mahom prometnule u jeftine reciklaže filmova a la Shawn of the Dead i Happiness of the Katakuris, koje nikog ne plaše. Na sličnom kolosijeku zatekao se i malezijski megahit Jangan pandang belakang s muslimanskim egzorcistima i dugokosim zlim duhovima, kojem se dogodio neočekivani komercijalni uspjeh pa je dvije godine kasnije snimljen njegov sequel. S druge strane, visokobudžetni epski spektakl Puteri gunung ledang, možda najskuplji film svih vremena, čiji je raskošni glam-folk prosede namijenjen izvoznom tržištu, nanovo sučeljava različitosti kroz likove ljubavnika koji pripadaju različitim religijama – kraljevina kojoj pripada princeza je budistička (Majapahit na Javi), dok njen voljeni ratnik dolazi iz dominantno muslimanske Melake, buduće Malezije. No, magična telepatija 'vladara' i njihovi leteći dueli nisu ništa drugo doli egzotični trenuci sukoba s fatalnim usudom slike. (Dragan Rubeša)