Redatelje smo već upoznali u ranijim ciklusima japanskog filma organiziranim u suradnji s Japanskom Fondacijom i Veleposlanstvom Japana u Zagrebu, a pastišna melodrama ili sjećanje na melodramu je najprisutnije obilježje ovogodišnjeg izbora njihovih filmova



Dvije scene na moru, jesen 1908. redatelj i snimatelj Kichizo Chiba snima Moj grijeh (Ono ga tsumi), jednu od prvih adaptacija melodramatskih drama shimpa sa zvijezdama kazališne Shimpa trupe Nobuchike Nakanoa, koji se prisjeća: "Yoshizawa Shokai je predložio da snimimo našu shimpa predstavu. U to je vrijeme najdulji format bio tisuću stopa, pa sam odlučio snimiti dvije scene da odgovaraju formatu od petsto do šesto stopa. Jedna je scena pokazivala epizodu na plaži, a druga utapljanje dvojice dječaka. Dogovorio sam da lokalna vatrogasna ekipa na plaži podigne motke. Između njih je bio napet kazališni zastor. Tako se kazališni zastor mogao podići i pokazati plažu s dramom koja se odvija... Kada smo se obukli i bili spremni, zauzeli smo mjesta iza zastora. Tamo smo čuli zvuk aplauza. Dolazio je od gomile promatrača, koji su strpljivo čekali podizanje zastora. Čuli smo i jadikovke snimatelja Chibe. Nije znao kako ćemo fotografirati "pokretne ljude". Scena s utapljanjem dvojice dječaka snimana je na Enoshimi. Dječaci su bili tako prestrašeni da nisu htjeli ući. Vikali su i prilijepili se za stijene. Morali smo ih prisiliti da odigraju svoje uloge. Ali, napokon smo ipak dobili naš film."

Dvije scene na plažama Katase i Enoshima prikazivale su se odvojeno, kao dva filma Moj grijeh 1 i 2 s dijaloškom (kowairo) i glazbenom (narimono) pratnjom. Do 1957. godine japanska je filmska industrija ekranizirala izvorni melodramatski predložak (za predstavu i film), istoimeni roman Yuha Kikuchija, dvadeset i pet puta, a verziju iz 1927. režirao je Kenji Mizoguchi.

Te dvije scene na moru mogle bi najaviti melodramu Takeshija Kitana o surfanju bez valova i potaknuti razmišljanje o melosu bez melodrame ili melodramatskom kao najustrajnijoj odrednici japanskog filma. Službeno, melodrama kao žanr više ne boravi u Japanu. Početkom prošlog stoljeća, nova riječ merodorama ušla je u japanski filmski žargon s melodramatskim poticajima ranih europskih i američkih filmova, pa su se tako počeli imenovati i modusi melodramatske imaginacije japanskih umjetničkih formi u ranijim društveno-povijesnim kontekstima.

Filmski povjesničari ističu utjecaj ranih američkih melodrama Blue Bird Photplays na dominantni japanski filmski žanr suvremene tematike i njegove najpopularnije varijante socijalne i obiteljske melodrame, koje su od 1920. godine naglašenom simbolizacijom svakodnevice i "smijehom kroz suze" (nakiwarai) zrcalile proturječja modernosti i kritične trenutke japanskog društva: napetost između kolonizatora i koloniziranih prije rata, poratnu opreku individualnog i kolektivnog te nacionalnog i transnacionalnog kao problem globalizacije. Od "prave" japanske melodrame o životnim mimoilascima sure chigai preko anti-melodrame Yasuza Masumure, Yoshishige Yoshide, Kojija Wakamatsua, Nagise Oshime, kao radikalne kritike ideologije "sindroma žrtve" i "subjektivne volje" koju japanska melodrama propagira, do suvremenih oblika nostalgična sjećanja na melodramu, otkrivamo melodramatske moduse postojanja u promjenljivim estetičkim i političko-ekonomskim okolnostima.

Redatelji su već predstavljeni u ranijim ciklusima japanskoga filma organiziranim u suradnji s Japanskom Fondacijom i Veleposlanstvom Japana u Zagrebu, a pastišna melodrama ili sjećanje na melodramu je glavno obilježje ovogodišnjeg izbora njihovih filmova. Izravno, u najmirnijem filmu Takeshija Kitana, zatim u suvremenim verzijama melodrame suge chigai o zamjenskim, drugim životima u filmovima Kazua Kurokija i Junjija Sakamotoa, te u neviđenoj žanrovskoj mutaciji Hidea Nakate, čija planinska "groznica" spaja film katastrofe (najveće avionske nesreće u povijesti) i novinarski film s melodramatskim senzibilitetom planinskog filma i holivudskog vesterna. Uoči Drugog svjetskog rata, prijenos "eskapističke groznice" njemačkoga planinskog filma u Japan nije uspio samome izumitelju žanra Arnoldu Fancku. Umjesto toga, pamtimo planinski delirij Yasuza Masumure, modernističku anti-melodramu Supruga priznaje (Tsuma wa kokuhaku suru) iz 1961. o oslobađanju žudnje u uzajamno ovisnom društvu.

Melodramatsko je nakon sedamdesetih postalo nesvjesno, vidjet ćemo hoće li ponovno postati svjesno i pridonijeti obnavljanju historijske svijesti, govori povjesničar filma Mitsuhiro Yoshimoto. Nagisa Oshima je u povodom stote obljetnice japanskog filma najavio novo razdoblje čistoga filma oslobođeno japanskih čari, a čini se da je razlog najnovijeg procvata japanske filmske industrije na domaćem tržištu ponešto drukčiji model "normalnog" (američkog) filma. Ipak, svjesno ili ne, filmovi japanskih redatelja u ovome ciklusu melodramatski se sjećaju japanskog filma. (Tanja Vrvilo)