Ovaj reprezentativni izbor suvremenog poljskog filma u kinu Tuškanac prilika je da se upoznamo s jednom još vrlo zanimljivom kinematografijom



Poljska je zemlja bogate filmske tradicije koja je već između dva svjetska rata imala vrlo razvijenu kinematografiju, a barem u dva navrata - potkraj pedesetih i početkom šezdesetih, te u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila među vodećim svjetskim kinematografijama. Europskom, pa i svjetskom vrhu nedvojbeno pripadaju i autori kao Andrzej Wajda, Krzysztof Zanussi i prerano preminuli Krzysztof Kieślowski, dok je Roman Polanski nakon sjajnoga cjelovečernjega prvijenca Nož u vodi (1962), kojeg je napala poljska partija, napustio domovinu i njenu kinematografiju. No, uz njih stvarao je i niz drugih, vrlo vrijednih filmaša od kojih su neki aktivni i danas. Iako uz njih još snimaju i Wajda i Zanussi (no njihovi filmovi više nemaju širi međunarodni odjek), a pojavio se i stanoviti broj vrlo talentiranih mlađih autora o suvremenoj se poljskoj kinematografiji u nas vrlo malo zna, jer je njene predstavnike bilo moguće povremeno vidjeti jedino na televiziji. No, ni u većini drugih zemalja situacija nije bitno drukčija, jer se u kinima pretežno prikazuje komercijalna (uglavnom holivudska) produkcija i domaći filmovi, dok se ostali prikazuju uglavnom na festivalima, gdje su većinom u prvom planu izvaneuropske, a navlastito azijske kinematografije. Iako nema dvojbe da se u tom dijelu svijeta pojavljuje mnogo izvrsnih filmova, ipak se čini da su europske kinematografije ponekad i neopravdano zanemarene.


Suprotiva takvom ozračju suvremeni poljski filmovi povremeno osvajaju nagrade, ali ne sjećam se da li se na našim međunarodnim festivalima cjelovečernjih igranih filmova (Motovun, Pula, Zagreb) pojavio neki poljski film, dok je na festivalu novog filma i videa u Splitu s uspjehom prikazan vrlo zanimljivi Edi (2002) Piotra Trzaskalskog. Upravo zato je ovaj reprezentativni izbor suvremenog poljskog filma prilika da se upoznamo s jednom još vrlo zanimljivom kinematografijom. Tako je jedini autor ovdje zastupljen s dva filma - Krzysztof Krauze baš za ova svoja dva djela uz domaće osvajao i međunarodne nagrade, a još je možda zanimljiviji Jerzy Stuhr, jedan od najvećih poljskih glumaca koji se afirmirao filmom Kinoamater (1979) Kieślowskog s kojim je i kasnije surađivao, da bi nakon smrti velikog redatelja nastojao (i to s popriličnim uspjehom) izgraditi vlastitu redateljsku karijeru oslanjajući se na mnoge njegove stilske, a i tematske sastavnice, pa je također međunarodno nagrađivanu Veliku životinju realizirao baš prema ranom scenariju Kieślowskoga. Dvoje mlađih autora - Dariusz Gajewski (1964) svojim drugim filmom Varšava i Magdalena Piekorz (1974) prvijencem Pruge pobijedili su tim ostvarenjima na poljskom filmskom festivalu, pa tako i kvalitetom i tematskom i izražajnom raznolikošću upotpunjuju sliku poljskog filma koja će vjerojatno uspjeti pokazati da smo u krivu kada smo skloni, (a to nije rijedak slučaj) za one kinematografije o kojima stjecajem nesretnih okolnosti malo znamo, tvrditi da su u krizi. (Tomislav Kurelec)