Boris Vidović: Sastavljajući ovaj program htio sam hrvatskom gledateljstvu ponuditi što raznovrsniji presjek suvremene finske filmske produkcije. S obzirom da su filmovi Akija Kaurismäkija uglavnom poznati (a Mika nije snimio dobar film u posljednjih 10-15 godina), njih nisam ni uvrstio u ovaj izbor



Malo će tko u Hrvatskoj znati navesti nekog finskog redatelja ili glumca - osim svenazočnih Akija i Mike Kaurismäkija. Poneki dobar poznavatelj povijesti filma možda će se sjetiti da je Mauritz Stiller helsinški Židov koji je otišao u Švedsku u potrazi za boljim uvjetima ili da je Caspar Wrede, redatelj koji je glavninu života proveo u Velikoj Britaniji, podrijetlom pripadnik švedske manjine u Finskoj (rođen u finskom Viipuriju, danas ruskom Vyborgu, a umro u Helsinkiju).


Finska je, ipak, po broju stanovnika tek nešto veća od Hrvatske, pa bi se moglo očekivati da postoje i neke sličnosti i u filmskoj proizvodnji dviju zemalja. Naravno, Finska je danas nekoliko puta bogatija od Hrvatske, pa se to osjeća i u kinematografiji. Jedan od pozitivnih znakova sadašnje situacije u Finskoj povratak je gledatelja domaćem filmu. I dok se u Hrvatskoj velikim uspjehom drži kad za vrijeme vikenda neki film ima 10 000 gledatelja, brojke se u Finskoj kreću od 50 000 naviše. Najpopularniji uradci ipak nisu i međunarodno najpoznatiji. Finci više vole gledati priče sa snažnim lokalnim bojama. Pogledamo li listu najgledanijih filmova u posljednjih desetak, naći ćemo s jedne strane popularne apsurdne komedije iz serijala o ljenčini Uuni Turhapuri, a s druge filmove s temama iz nedaleke prošlosti - bilo iz doba Drugog svjetskog rata, bilo iz nostalgičnih pedesetih i šezdesetih, često ispunjene popularnom glazbom iz tog razdoblja.


Dakle, trenutno stanje domaćeg filma u Finskoj puno je bolje nego u Hrvatskoj. Kao primjer možemo uzeti biografski film o legendarnom skijašu skakaču Mattiju Nykänenu koji je tijekom jednog vikenda sredinom siječnja vidjelo 92 000 gledatelja. Druga značajna razlika je u gledanosti (i proizvodnji) dugometražnih dokumentarnih filmova, filmske vrste zapostavljene u Hrvatskoj, ali vrlo uspješne u Finskoj. Jedan takav film, Tri sobe melankolije Pirjo Honkasalo, viđen je i nagrađen prošle godine na Zagreb Doxu.



Sastavljajući ovaj program htio sam ponajprije hrvatskom gledateljstvu ponuditi što raznovrsniji presjek suvremene finske filmske produkcije. S obzirom da su filmovi Akija Kaurismäkija uglavnom poznati (a Mika nije snimio dobar film u posljednjih 10-15 godina), njih nisam uvrstio u izbor. Filmovi uvršteni u program idu u vrh finske produkcije u posljednjih pet godina i nagrađivani su na mnogim međunarodnim festivalima, a Klaus Häröva melodrama o evakuaciji finske djece u doba Drugoga svjetskog rata Najbolja mama, pored brojnih osvojenih priznanja, ovogodišnji je finski kandidat za Oscara. Härö, nova velika nada finske kinematografije, zastupljen je i cjelovečernjim prvijencem Nevidljiva Elina.



Zemljopis straha i Paha maa angažirane su priče iz finske današnjice. Prvi film je feminističko razračunavanje s nasiljem prema ženama, a druga je žestoka kritika suvremenog finskog društva. Iznimno je zanimljiv film Rijeka, epizodno strukturiran po uzoru na, npr, neke Altmanove filmove, ali s vrlo jakom dozom socijalne kritičnosti. Ipak, kako se ne bi stekao dojam da se u Finskoj snimaju samo turobne drame, u programu su i dvije komedije: Nousukausi, te fantastična dječja bajka Pelikaanimies.



Još jednu značajku valja spomenuti: u Finskoj se posljednjih desetak godina pojavila generacija uspješnih redateljica. Stoga je polovica od šestero redatelja koji se predstavljaju hrvatskoj publici ženskog roda. (Boris Vidović)