Reprezentativni ciklus madžarskih filmova pruža uvid u djela redatelja raznih generacija (tako da je od rođenja najstarijeg Jancsóa do najmlađeg Dyge prošlo više od pola stoljeća), ali i u njihovu žanrovsku i tematsku raznovrsnost



Madžarska je još između dva svjetska rata imala značajnu filmsku produkciju, a od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća vrlo je često među najzanimljivijim manjim kinematografijama u svijetu. Uz vrijednu tradiciju i broj od oko tridesetak filmova godišnje pruža šanse za stvaranje većeg broja natprosječnih ostvarenja, ali i za dokazivanje autora različitih generacija i filmskih usmjerenja, tako da nije rijetko da i mladi autori u filmografiji imaju veći broj naslova, a da istovremeno prostora za kontinuirani rad imaju i ostali redatelji, pa čak i veterani poput slavnog Miklósa Jancsa (rođenog 1921) koji zapanjujućom energijom i vitalnošću svake godine snima novi film.

Ovaj reprezentativni ciklus madžarskih filmova, snimljenih posljednjih godina i uglavnom nagrađivanih značajnim nacionalnim i međunarodnim priznanjima, posebno je zanimljiv baš po tome što pruža uvid i u djela redatelja raznih generacija (tako da je od rođenja najstarijeg Jancósa do najmlađeg Dyge prošlo više od pola stoljeća), ali i u njihovu žanrovsku i tematsku raznovrsnost. Gledateljima koji su vidjeli nešto više madžarskih filmova kao zajedničke karakteristike ponajviše su u sjećanju ostali žestina, strast, dramatične sudbine zanimljivih likova, specifična atmosfera i nerijetko sklonost prema art-filmu. I danas takvi filmovi tvore značajan dio produkcije, jer su im skloni žiriji i u zemlji i izvan njenih granica.

Jancsó u Probudi se druže, ne spavaj (Kelj fel, komám, ne aludjál), o prijelomnim povijesnim zbivanjima od Drugoga svjetskog rata do danas, eksperiment koristi za ironičan odmak od teme, ali i stila svojih najpoznatijih filmova, dok je najbliži čvrstim žanrovskim odrednicama art-filma Gyula Gulyás (1944) u Svjetlu na tvom obrazu (Fény hull az arcodra), tragičnoj ljubavnoj priči u postapokaliptičnom vremenu nakon rata.

Unatoč nagradama ti filmovi ipak teško mogu računati na privlačenje široke publike, što u novim društvenim uvjetima ipak postaje sve važnije, te mnogi autori pokušavaju na razne načine privući više gledatelja. U tome je, ostajući najbliži tradicionalnoj viziji tipičnog madžarskog filma, uspio pobjednik nacionalnog festivala 2001. Arpad Sopsits (1952) s Napuštenim (Torzok) koji kroz tragičnu sudbinu dječaka u domu za siročad šezdesetih godina pokazuje sva zla tadašnjeg društva. Jedan od najpopularnijih madžarskih glumaca koji povremeno i režira Róbert Koltai (1943) bavi se razdobljem socijalizma na posve drugačiji način komedijom (u kojoj tumači i glavnu ulogu) Csocsó, živio 1. maj (Csocsó, avagy éljen május elseje) koja se uspjelo oslanja na češku tradiciju tog žanra. Najbliža matici komercijalnog filma je virtuozno režirana povijesna melodrama iz Drugoga svjetskog rata Tinjajuća cigareta (Hamvado cigarettaveg) veterana Pétera Bacsóa (1928), autora Krunskog svjedoka.

No, kako i u Madžarskoj glavninu publike čine mladi to se baš zbog njih snima sve više filmova iz suvremenog života s mladim protagonistima i to u raznim žanrovima od nepretencioznih tinejdžerskih komedija ili krimića s mladim protagonistima do filmova koji se bave ozbiljnim problemima te generacije, tražeći stil koji će zadržati pozornost mladih. Jedan od uspjelih predstavnika te vrste je Brat (Tesó) Zsombora Dyge (1975), prikazan i u nas - na festivalu novog filma i videa u Splitu 2003, gdje je dobio diplomu žirija FIPRESCI-a (međunarodne udruge filmskih kritičara).

Zato je ovaj ciklus osim po vrijednosti pojedinih ostvarenja zanimljiv i po uvidu koji pruža u kretanja susjedne kinematografije. (Tomislav Kurelec)