Omiljeni britanski filmaš, redatelj Mike Leigh nikada nije gasio
sociopsihološke senzore koji su glavno oruđe njegove režije. Dapače, s vremenom
se njegova humanistička i društvena osjetljivost za 'obične' ljude izoštrila

Drugi dio ciklusa filmova Mikea Leigha, dijelom sastavljen od ranijih i manje
poznatih redateljevih djela (Hard Labour, Who's who i FourDays in July) te dva
krunska ostvarenja njegova opusa (Tajne i laži i Sve ili ništa), nedvojbeno će
potvrditi predodžbu o Leighu kao autoru čvrsta svjetonazora i naročita
redateljskog umijeća. Pokazat će da omiljeni britanski filmaš zapravo nikada
nije gasio sociopsihološke senzore koji su glavno oruđe njegove režije. Dapače,
s vremenom se njegova humanistička i društvena osjetljivost za 'obične' ljude
izoštrila, umijeće improvizacije usavršilo, a u sebi kao da je izgradio precizni
mehanizam za timing (melo)drame svojih 'malih' suvremenika. Rezultat toga
razvoja jedna je od najbogatijih i dojmljivih galerija filmskih likova
prikupljenih u tri protekla desetljeća.

Posebno mjesto u toj nepreglednoj galeriji pripada likovima što ih tumači glumac
Timothy Spall. Taj neugledni debeljko inertna tijela i tužna lica u Leighovu je
društvu od ranih osamdesetih i filma Dome, slatki dome, pa do posljednjih
hvaljenih melodrama. Najčešće je središnja točka portreta disfunkcionalnih
obitelji iz srednje ili niže klase, kroz koju se prelamaju individualne,
obiteljske i socijalne frustracije: muž od kojega obitelj očekuje više nego što
on može ponuditi, otac kojega svakodnevni problemi opterećuju više nego što on
sam može podnijeti, ukratko, nesavršen i ranjiv čovjek u nesavršenu svijetu,
okružen jednako nesretnom djecom i ženama. Taj sukob očekivanja i (ne)mogućnosti
u specifičnoj psiho-socijalnoj sredini, naizgled nepremostivih, ali ipak
podnošljivih ljudskih 'mana', proizvodi u Leigha kompleksne odnose, začudne
melodramske zaplete i učinke, emotivne amalgame s gorko-slatkim okusom. Konačno,
iz njega su nastali i taj veliki mali svijet s Leighovim touchem i prizor kakav
malo koji redatelj može sebi priuštiti. Nijemi i tugaljivi lik Timothyja Spalla
s kriglom (Tajne i laži) ili limenkom piva u ruci (Sve ili ništa) u osamljenom
kutku i rastegnutom melankoličnom trenutku filma, u kojem se ne govori i ne
događa baš ništa, govori sam za sebe. Jer, ono dramatično i apsurdno 'sve',
prije i poslije tog prizora, temeljito je promatrao, opipavao i proživio, a onda
pred kamerama isprovocirao redatelj rendgenskoga uvida, kritičkoga pogleda i
toploga dodira. (Diana Nenadić)