Filmske mutacije: Osmi festival nevidljivog filma

Utopije postfilmskog vremena

Kino Tuškanac od 30. studenoga do 14. prosinca 2014.



„Može se jednostavno reći da su sva tri filma o krađi, to je bila riječ koju smo koristili pedesetih, zatim je šezdesetih postala oslobađanje, sedamdesetih prisvajanje, osamdesetih sempliranje, devedesetih piratiziranje, a od 2007. za mene je to digitaliziranje.“ Riječima Jamesa Benninga o njegovim digitalnim found-footage radovima najavljujemo osmo izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma o politikama pamćenja i utopijima postfilmskih slika vremena. Program Jamesa Benninga je iz godine 2007. u kojoj je taj umjetnik, strukturalist i matematičar dovršio svoja posljednja dva 16-mm filma, Casting a glance i RR, za datiranje mutacija digitalnih, ukradenih slika.



Naslov Casting a glance (prema Smithsonovom iskazu: umjetniku stvara jednostavnim bacanjem pogleda), uključuje navoje ili nabore, (s)lijevanja, odljevke, lijevove, ali i podjelu uloga, hvatni aparat, angažiranje pogleda onkraj posljednje slike-vrijeme. Kako angažiraju pogled digitalne slike, bez intervala među slikama, s intervalom stvarnog vremena? “Zašto ih uspoređujemo s riječju privid?”, Flusser na kraju knjige U svemiru tehničkih slika zaključuje da živimo u utopiji u kojoj blijede sve ranije pozitivne i negativne utopije: “Ovim sam esejom pokušao ispričati bajku. Ona pripovijeda bajkovit svemir tehničkih slika, kibernetskog dijaloga, bajkovitu svijest, koja stvara glazbu snagom mašte. Kazuje priču sa savršenom nadom, a istovremeno sa strahom i strepnjom. Jer ova je bajka katastrofa koja samo što nije razbila svoju ljušturu. A mi smo ta ljuštura. De te fabula narratur, ova priča je o tebi.”



Utopija filipinskog filma paradigmatska je politika i estetika digitalnog filma. Susrest ćemo se s duhom avangarde u poetskom undergroundu filipinskog filmaša Khavna de la Cruza, glavnog gosta ovogodišnjih Mutacija, čiji smo kratki film Rugbi Boys gledali u kinu Tuškanac u srpnju 2007. na prvim Filmskim mutacijama, u sklopu programa Nicole Brenez: Tretman lumpenproletarijata u avangardnom filmu. Khavn je svestrani umjetnik, kompozitor, nagrađivani pisac, uspješan glazbenik, autor nekoliko rock-opera, pijanist koji često svira uz svoje filmove, pokretač “najboljeg benda za koji niste čuli” punk-rock benda The Brockas (po filipinskom filmašu Linu Brocki), u kojem su još filmaši John Torres i Lav Diaz, te bendova Fando & Lis i Vigo. Direktor je festivala .MOV International Film, Music & Literature Festival, prvog digitalnog filmskog festivala na Filipinima i predsjednik Kamias Road, neovisne izdavačke kuće za film i glazbu. Objavio je antologiju filipinske poezije, dvije zbirke poezije, knjigu poezije i proze Ultraviolins te knjigu o filipinskog filmu. Napravio je 34 dugometražna i stotinjak kratkih filmova, proglasili su ga ocem filipinskog digitalnog filma još prije desetak godina, nazivaju ga filipinskim renesansnim čovjekom, jednom od najbolje čuvanih tajni digitalnog underground filma, on je filipinski Lars Von Trier, novi Takashi Miike, enfant terrible filipinskog filma, Che Guevara digitalne revolucije...



O njegovom će filmovima govoriti Jonathan Beller, teoretičar vizualne kulture, u sklopu svog programa Vizije pravde, uvodu u umjetničke politike filipinskog digitalnog filma. O Khavnovom manifestnom filmu Squatterpunk je pisao:



Squatterpunk supostavlja snimke skvoterske djece, koja žive na rubovima Manile sa zvučnom podlogom punk-rocka, kako bi stvorio uvjete za novo i duboko složeno iskustvo. Djeca plivaju kroz gusto i toksično smeće na nekoj obali manilske periferije, spajajući igru i rad, skupljajući u malim mrežama plastiku da bi je prodali za nekoliko pezosa i kupili hranu. Za to vrijeme, Khavnov bend izvodi skinkopiranu punk-rock podlogu, ponekad zamuckujući perkustičkim zavrtnjima, ponekad pružajući akustičnu kupku feedbacka i statike, a ponekad bruseći serije akorda i fraza koje grade emotivni plato mračne euforije. Glas, jedva ljudski, mrmlja tu i tamo, a zatim nestaje s dugim rastezanjima. Istodobno, djeca voze bicikl, kotrljaju štapom veliki metalni obruč niz makadamsku cestu, trče kroz ulične prolaze koji povezuju njihove daščare, čuče u grupi kada obavljaju nuždu. Muhe zuje oko otvorenih rana na nogama i stopalima mladosti; krajolik čine eoni smeća, zaboravljenih dijelova kamiona, žičane ograde, razbijenog pločnika, starih guma, trulih metalnih konstrukcija. Neumorna djeca, od kojih neka nemaju više od dvije ili tri godine, mokre svuda, plešu hip-hop uz karaoke, smiju se dok trzaju gitare u crkvi, udišu plastične vreće pune ljepila i leže ušlagirani.



Tijekom svega toga, gledatelji/slušatelji prepušteni su vlastitim emocijama - valovima dosade, užasa, ravnodušnosti, tuge, lake zabave i mučnine, naglašenih humorom, radoznalošću, strahopoštovanjem, zazorom, euforijom i gađenjem. I dok etika punka može približiti situaciju djece u filmu, koja žive izvan osnovnih pravila higijene, djetinjstva, doma i minimalno ugovorenog pristanka što prolazi kao svjetska civilizacija, on je ipak relativno srednjestrujaška društvena forma davanja prava glasa. Djeca, iako uvježbavaju nevjerojatnu volju i kreativnost, također zauzimaju političku poziciju, ali taj položaj nije ni u jednom smislu te riječi njihov izbor. Kroz solidarnost i razdvajanje punka i Squatterpunka, punk se tumači kao estetski simptom, izraz dublje stvarnosti, vrsta svjetske povijesti bolesti, koja svoju srž ima u potčinjenosti, nepredstavljivom i uistino nedokučivim uvjetima, ne samo nekih ljudi, nego čovječanstva u cijelosti.



Zbog tog sam razloga u iskušenju izreći da bi se o Squatterpunku moglo misliti kao o Squatterpunctumu. U stvaranju njegove dijalektičke slike u kojoj je sve što se ikada dogodilo, kolonijalizam, imperijalizam, globalizacija - sve medijacije povijesti - opipljivi su uvjeti mogućnosti gledateljevog iskustva (i ne samo tog određenog iskustva), on uspijeva stvoriti suvremeni svemir u kojem je sada digitalni medij paradigmatski ubod stvarnosti.”



Ovogodišnji program retrospektive nastao je zahvaljući suradnji s Filmskim programima Hrvatskog filmskog saveza, a fokusira se na drugi pol opažaja iz filma ili prije i poslije filma, kroz podjelu uloga Juliette Binoche. Njezino je lice ona živčana ploča ili nulta godina: krupni plan, “likost” bijelog ekrana sa crnim rupama. “Čini se da autor uvijek privilegira jedan od dva pola, refleksivno ili intenzivno lice, no također dopire i do drugoga pola... Filmski krupni plan prema licu odnosi se prije svega kao prema krajoliku - to i definira film: crna rupa i bijeli zid, ekran i kamera.” (Deleuze) Ovo je program o paradoksu filmske glume, tajnama jedne glumice i režijskih stilova, auri filmske zvijezde, likosti i krajolikosti u politikama iskaza Leosa Caraxa, Abbasa Kiarostamija, Michaela Hanekea, Krzysztofa Kieślowskog, Louisa Mallea. Dvotjedni program ciklusa Juliette Binoche realizira se u partnerstvu s Hrvatskim filmskim savezom, Francuskim institutom i Slovenskom kinotekom. Uz taj program, nastavljamo i naš program o modusima izvanfilmskog izvođenja, koji ponovno priprema benshi Ichiro Kataoka, pripovjedač za japanske nijeme filmove.



Sjećanja struktura filmskog vremena (Peterlića) i tajni jedne duše uvode nas u temu ovogodišnjeg SIMPOZIJA o psihoanalizi kao simptomu filma, s radom Jonathana Bellera u fokusu, koji pripremaju Ante Jerić i Diana Meheik: Ako je doista rez, i to filmski rez, paradigmatski za pojavu nesvjesnog, onda postaje moguće na temelju Lacanovih komentara o strukturi i funkciji nesvjesnog, kako sugerira Jonathan Beller, o psihoanalizi razmišljati kao o prototeoriji filma. U tom slučaju vremenska podudarnost formuliranja teorije nesvjesnog i prve filmske projekcije ne bi bila puka slučajnost, nego simptom. Simptom kao povratak potisnuta učinka koji je prethodi svom uzroku, svojoj skrivenoj jezgri, svom značenju. Možda je moguće o ikonoklazmu psihoanalize razmišljati kao o simptomu traume izazvane kapitalističkom organizacijom vizualnosti čija je paradigma tijekom dvadesetog stoljeća bio film. Filmske mutacije namjeravaju iskoristiti tu mogućnost: za razliku od psihoanalitičke kritike koja u filmu traži simptome, želja nam je na ovom simpoziju ispitati što se može reći za i protiv ideje da je sama psihoanaliza simptom - simptom filma.



Najavu zaključujemo jednim od filmskih manifesta Khavna de la Cruza, Digitalnim dekalogom - manifestom za besfilmske Filipine:
Film je mrtav. Mrtav je sve dok je gospodarstvo mrtvo, kada su mrtvi javni ukus i kreativnost, kada je mrtva mašta multinacionalnih filmskih kompanija. S milijunima pezosa potrebnih za filmsku produkciju neće biti puno sretnih dana za pravog filmaša, istinskog umjetnika koji želi raditi filmove, a ne tupave slike grudi i pucnjave.



No, tehnologija nas je oslobodila. Digitalni film, sa svojim kvalitetama mobilnosti, fleksibilnosti, intimnosti i pristupačnosti prikladan je medij za zemlje Trećeg svijeta, poput Filipina. Ironično, digitalna revolucija je smanjila naglasak na tehnologiji i vratila u središte filmaša, važnost ljudskog stanja iznad vizualnog prehrambenog smeća.

Film je mrtav. Molim izostavite cvijeće.



I.
Ekonomija: Minuta celuloidnog filma uključujući troškove obrade iznosi oko 1500 pezosa. Minuta digitalnog filma iznosi oko 2 pezosa. Izračunaj. Galaksija razlike.

II.
Jedini način da se film napravi jest da se snimi. Snimaj kad možeš. Ne odgađaj. Ako možeš završiti sve u jednom danu, zašto ne? Lijenost je neprijatelj Muze. Sada filmašu u sjeni ponestaje izgovora.

III.
Tvoja te digitalna kamera neće trenutno prevoriti u Von Triera, Figgisa ili Soderbergha. Tvoj stav prema snimanju filma trebalo bi biti blizak amateru: poluozbiljan, razigran, s lakoćom, bez prtljage. Nema pogrešaka. Važno je učiti.

IV.
Iskoristi sve elemente unutar svojih resursa. Ako imaš smisao za glazbu, napravi svoju zvučnu podlogu. Ako imaš vještine za pisanje, izvješti pisanje scenarija. Ako imaš novce, uloži u opremu. Ako nemaš ništa navedeno, pobrini se da imaš dobre prijatelje.

V.
Radi s minimalnim budžetom, podjelom uloga, ekipom, lokacijama i planom snimanja. Umjetno osvijetljenje nije nužno. Priča je kralj. Sve ostalo slijedi.

VI.
Radi s onim što imaš. Oslobodi unutarnjeg brikolera. Nisi studio. Prihvati svoje sadašnje stanje. Tu počni.

VII.
Zaboravi zvijezde. Fućkaš sustav zvijezda. Radi s onima koji žele raditi s tobom i onima koji su posvećeni vještini. Izbjegavaj pretenciozne prišipetlje sa skrivenim namjerama. Koristi detektor laži ako treba.

VIII.
Radi sa skromnim, strpljivim, strastvenim i hrabrim kreativnim ljudima. Ignoriraj ljude koji su ono suprotno.

IX.
Ako si sam, ne brini. Digitalna tehnologija je reducirala ekipu na izbor, a ne nužnost. Sada je moguće raditi filmove sam. Prošlost je mrtva. Oni koji se ne mijenjaju umiru.

X.
Najprije stvaraj, zatim kritiziraj. Bog će se za pobrinuti za kvalitetu - naravno, ako pretpostavimo da vjeruješ u Boga. Filmaš radi filmove, točka.

U ime revolucije, Khavn

(priredila Tanja Vrvilo)



Program Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma potpomažu Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstvo kulture RH. Partneri programa: Hrvatski filmski savez, Francuski institut, Slovenska kinoteka (Ljubljana), Art-kino Croatia (Rijeka), Multimedijalni institut mi2, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Film-protufilm je suorganizator projekta TIMeSCAPES, partnerskog projekta BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Beč), Teorija koja hoda (Beograde), Film-protufilm (Zagreb) i Akademije dramske umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu. Platforma TIMeSCAPES je podržana od programa Kultura Europske Unije.