Glumica je likovima pridavala dimenziju iznimne uvjerljivosti, dočaravala je osobe koje doista zrače srećom zaljubljenih, ali koje, jednako, mogu biti ispunjene tjeskobom i strahom. A ako ljubav nema «šanse», one mogu garantirati nešto što je možda još rjeđe: prijateljstvo i lojalnost
Slavnu glumicu i ljepoticu Ingrid Bergman danas malo tko povezuje sa švedskom kinematografijom. Ona figurira kao američka glumica kojoj slavu produžavaju holivudski filmovi, najviše kult film Casablanca i tri sjajna Hitchcockova filma. Šest talijanskih filmova u režiji supruga Roberta Rosellinija tek su začin u priči o Ingrid Bergman: draškaju «autoriste» koji žele podići cijenu tim filmovima, a intrigiraju one koje film opčinjava skandalima. Naime, udavši se za Talijana neoralista ona je za Amerikance postala preljubnica i iskazala privrženost komunistima (!), za lijevo orijentiranu talijansku kritiku ona je odvratila njihova idola od svetih staza neorealizma.
No, ona je Šveđanka (po majci Njemica) koja je karijeru otpočela u domovini (1934) i koja je prije odlaska u Hollywood snimila čak deset filmova (uz jedan u Njemačkoj). Ipak, švedski dio karijere doživljuje se tek kao nekakav zanemarivi početak, nešto kroz što se mora proći, uz to ti njezini filmovi nisu neka remekdjela, a napokon i čemu da se tko bavi tom kinematografijom, u razdoblju njezine možda najveće krize, početkom zvučnoga razdoblja. A danas je, čini se, izblijedio još jedan motiv za bavljenje švedskim dijelom bića te slavne dive, a to je da je Švedska nekoć izvozila glumice, kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj su, čini se - ukoliko su ta vaganja zanimljiva - glumice darovitije od glumaca. Naime, nakon otkrića Grete Garbo oči lovaca na talente bile su na Švedskoj kojoj su veće kinematografije nakon nje, i uz Bergmanicu, preotele niz manje poznatih glumica.
Dakle, kao studentica u Kraljevskom kazalištu u Stockholmu Ingrid Bergman je debitirala u devetnaestoj godini, a nastupala je u filmovima koji su tada pretezali u većini kinematografija, u komornim melodramama u kojima se, zbog tadašnje opčinjenosti zvukom, puno govori pa ih zato često nazivaju dijaloškim filmovima. Takvi su filmovi u Švedskoj za neko vrijeme potisnuli sve ostale žanrove, a razlog naglaska na tom, tek jednom od mogućih usmjerenja zvučnog filma, bio je i u visokoj prosječnoj kulturi Šveđana. U zemlji s jakom kazališnom tradicijom i školovanom publikom nisu mogli uspjeti ni kriminalistički filmovi, fantastični ni pustolovni. Ponajviše su uspijevale komorne melodrame, uglavnom usredotočene na neku «veliku» ljubav, i, kako se vidi iz ovoga ciklusa, ponajviše adaptacije književnih djela a, često, s elementima kriminalističkog filma.
Ingrid Bergman uspinje se vrlo brzo. U prvom filmu (Priča o starom gradu) ona je obična cura iz puka, a kao lik postoji samo zato jer mnogi smatraju da junak filma mora imati curu. No, lijepoj, elegantnoj, visokoj, potreban je odgovarajući luksuz, i u slijedećem filmu Swedenhielmovi (1935) već je bezbrižna bogataška kći. A tada počinje skok: u filmu Valpurgijska noć (1935) u ljubavnoj je vezi s oženjenim čovjekom, «praksa» koju će nastaviti u Intermecu (1936) u kojem nije tek privlačna djevojka nego i darovita pijanistica koja se uzaludno bori protiv svoje ljubavi prema oženjenu violinistu. Njega tumači vodeći švedski filmski ljubavnik Gősta Ekman i u duetu s njim, a u režiji vodećeg redatelja Gustafa Molandera, postaje 1936. vodeća švedska filmska zvijezda.
Ali, kako melodrama nalaže, s takvim likovima počinju dvojbe i patnje. Razaranje braka u tim vremenima obvezatno prati grižnja savjesti, a u Licu jedne žene (1938) kao i u filmu Noć u lipnju (1939) nju muče i drugačiji grijesi, oni iz nesretne ili nesređene prošlosti. Privlačili takvi likovi ili se činili arhaičnima, Ingrid Bergman im je pridavala dimenziju iznimne uvjerljivosti, dočaravala osobe koje doista zrače srećom zaljubljenih ali koje, jednako, mogu biti ispunjene tjeskobom i strahom. A ako ljubav nema «šanse», one mogu garantirati nešto što je možda još rjeđe: prijateljstvo i lojalnost. I tu kod takvih uloga, odnosno kod Intermeca nastupa David O. Selznick: 1939. uz Vivien Leigh (Zameo ih vjetar) otkriva on i Ingrid Bergman koja će holivudski debitirati s Leslijem Howardom, Ashleyjem iz Zameo ih vjetar, u remakeu Intermeca. Nakon četiri godine u Casablanci odglumit će lik kakvoga je jasno zacrtala u svojim švedskim počecima. Holivudski «make up» pritom je gotovo uopće neće izmijeniti.
Švedskoj će se kinematografiji vratiti tek 1978. filmom njezina prezimenjaka Ingmara. Jesenja sonata njezin je zadnji film. (Ante Peterlić)