U povodu obilježavanja ovogodišnjeg Svjetskog dana audiovizualne baštine Hrvatska kinoteka je u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom organizirala program zabranjenih hrvatskih filmova. U jednodnevnom programu prikazujemo tri naslova iz pedesetih godina: sva tri naslova bila su zabranjena i prvi put prikazana nekoliko desetljeća kasnije.
U prvom bloku su dva naslova: oba ekranizacije tada vrlo popularnih jednočinki Kerempuhovog vedrog kazališta. Osim dva naslova koja prikazujemo, Tajna dvorca I.B. i Iz Kerempuhova dnevnika, snimljen je i Profesor Budalastov, film koji se danas smatra izgubljenim (lik profesora pojavljuje se i u filmu Iz Kerempuhova dnevnika; to je zapravo jedna od tri epizode koje nam Kerempuh donosi). Sva tri filma su satirični prikazi tadašnjih napetih odnosa između SSSR-a i ostatka komunističkog bloka i Jugoslavije, pa zapravo ne nastaju s idejom podrivanja vlasti nego više kao potpora tadašnjoj službenoj politici; oni su ponajviše kritika SSSR-a i onog dijela vladajuće strukture koja se priklanja Staljinu. Ono što im je najvjerojatnije presudilo bila je tadašnja dosta kruta i zatvorena opća kulturna klima, pa je snažnija satira čak i na račun neprijatelja, bila potencijalno opasna.
U drugom dijelu programa gledat ćemo filmsku humoresku Ciguli Miguli koja je po svjedočanstvu redatelja bila i službeno cenzurirana. Riječ je o poprilično 'nevinoj' i gotovo dobronamjernoj kritici loših karakteristika dijela birokratskog sustava. Ivan Ivanović je nesposoban i tašt, ali iznimno ambiciozan rukovoditelj koji dolazi u provinciju i bez imalo sluha za lokalnu zajednicu naprasno provodi zacrtani plan reforme kulturnog života grada. S druge strane nailazi na otpor, ali i na sve one negativne crte malograđanskog mentaliteta. Osim ove dvije struje tu je i omladina koja gradi novi Dom kulture i time utjelovljuje pozitivne vrijednosti novog poretka. Nakon prvog pregleda cenzure, filmu su dodani dijelovi u kojima se daje jača kritika malograđanštine, ali mu je unatoč tome prikazivanje odobreno tek 1977. godine, vjerojatno iz sličnog razloga kao i kod prva dva naslova.
Iako su ovi filmovi zaista bili zabranjeni, nisu nastajali kao ozbiljna i namjerna kritika tadašnje ideologije i sustava, nego kao pokušaji blage ironije ili pak kritike koja je bila odobrena i željena od strane tadašnje vlasti. Tome u prilog govori i činjenica da su i sami autori filmova bili iznenađeni zabranama. Uostalom, s obzirom na način na koji je cijeli sustav proizvodnje filmova bio ustrojen i na činjenicu da su filmovi nastajali isključivo uz financijsku potporu države, jedina stvarna cenzura je bila autocenzura. (Lucija Zore, filmski arhivist)
