Aktualna talijanska kinematografija obuhvaća veliki broj zanimljivih redatelja, narativnu raznolikost, od žanrovskog filma do nezavisnih, jasnih i artikuliranih autorskih djela. Mogućnost da se ta ostvarenja vide u Italiji, a naročito u inozemstvu, nije proporcionalna njihovoj kvaliteti



Odabir filmova za ovu prvu Smotru suvremenog talijanskog filma u Zagrebu pokušaj je da se predstavi što više onoga što postoji i što se snima u suvremenoj talijanskoj kinematografiji.
Naša ideja bila je pokazati hrvatskoj publici stvaralačku i izražajnu raznolikost brojnih ostvarenja koja, na različite načine, uključuju zanimljive, a ponekad i značajne autorske karakteristike.

Aktualna talijanska kinematografija obuhvaća velik broj zanimljivih redatelja, narativnu raznolikost, od žanrovskog filma do nezavisnih, jasnih i artikuliranih autorskih djela. Mogućnost da se ta ostvarenja vide u Italiji, a naročito u inozemstvu, nije proporcionalna njihovoj kvaliteti.

Prvo izdanje Smotre u Zagrebu obuhvaća i retrospektivu Francesca Calogera, jednog od najzanimljivijih mladih autora koji su debitirali na početku devedesetih godina tek minulog desetljeća koje se kritički sagledava manje u okviru tadašnjih događaja, a više s distance vremena koje je prošlo.

Odabir ne uključuje filmove Paola Sorrentina jer mu je u Zagrebu prije nekoliko mjeseci odana počast retrospektivom, u iščekivanju da ćemo možda sljedeće godine moći vidjeti njegov posljednji film koji je ove godine bio predstavljen na festivalu u Cannesu. Sorrentino je ideološki prisutan u ovoj selekciji jer po mom mišljenju predstavlja najzrelijeg autora među onima koji su se predstavili na talijanskoj filmskoj pozornici u posljednjih deset godina.
Niz događaja koje će studenti, filmofili, pažljivi posjetitelji kino klubova ili jednostavno zaljubljenici u film te oni znatiželjni, moći pratiti u kinu Tuškanac, na Akademiji dramskih umjetnosti, na Filozofskom fakultetu i u Talijanskom institutu za kulturu, dio je živahnog pregleda filmske umjetnosti u Italiji od 2003. do 2005. godine.



Komedija je žanr koji je duboko ukorijenjen i dramaturški razvijen u povijesti talijanskog filma. Posljednjih godina popriličan broj filmova revitalizira filmografiju vezanu za taj žanr. U ovoj selekciji moguće je naći razne narativne strukture: klasičnu u Nema poruke na sekretarici, izrazito humorističnu u Pirandellovu smislu riječi u Htio sam samo spavati na njoj, melodramatsku u Mater Natura snimljenog u jedinstvenoj i neovisnoj produkciji, komičnu i ironičnu u Savršeni čovjek, satiričnu smještenu u socijalni i politički kontekst u Sad ili nikad.
Različiti su gradovi i dijelovi Italije o kojima se govori ili koji su jednostavno opisani ili citirani te obuhvaćaju poluotok od Sjevera do Juga, završavajući pomalo i antropološki zanimljiv put s ostalim odabranim filmovima koji naratološki gledano nisu komedije i koji predstavljaju drugačiji, i u stilističkom smislu, pristup filmu iako sadrže jednaku snagu kritičkog osvrta koja je u ovom slučaju više psihološke nego ambijentalne prirode. Film sa snažnom dramaturškom strukturom koji istovremeno jača izražajnost kroz tišinu, ono što je izvan kadra i trajanje kadrova, je Promatračica. Čak ni sudbina priča i snima život dječaka u periferiji na način na koji to talijanski film nije radio već dugo, možda bez pretjerivanja možemo reći iz doba Pasolinija. Redatelj Gaglianone eksperimentira novim filmskim izražajnim mogućnostima bazirajući se na romanu suvremenog pisca Bettinija. Marco Turco je onaj koji na dramatično realističan način analizira talijansku povijest u dokumentarcu U nekoj drugoj zemlji, filmskom eseju o antimafijaškom timu Giovannia Falconea i Paola Borsellina na Siciliji.

Sorrentina sam već spomenuo, ali važno je opet citirati ga kako bi se naglasila njegova sposobnost u eksperimentiranju filmskim jezikom, pri čemu se u narativne svrhe koristi snimanjem izvan kadra i prvim planom, a sama naracija progresivno je otkrivanje nečeg uznemirujućeg izvan kadra što nas zatim vodi ka snažnom i senzibilnom unutrašnjem svijetu, u filmu Posljedice ljubavi u kome je talijanski film dotaknuo vrhunce umjetničkog ostvarenja na razini već poznatih autora kao što su Amelio, Taviani, Mazzacurati, Soldini, Winespeare i Capuano, autor Marijevog rata. Potonji film na dramatski način prikazuje priču o usvajanju dječaka, ali i prepričava dramatičnost i živahnost današnjeg Napulja, učinivši tako laganim i jednostavno izražajnim filmski jezik koji je referencijalan i u službi glumca, ali i velika potpora markantnoj režiji.



Program završava filmom Otok, koji je nije najrecentniji po godini proizvodnje a izrazite je umjetničke vrijednosti. U ovom djelu možemo analizirati uporabu jezika u filmu budući da Costanza Quatriglio u cijelom dramaturškom tekstu koristi sicilijansku varijantu jezika koja se govori na otoku Favignana. Posebna zanimljivost filma je u ravnoteži koju redateljica uspijeva održati unutar kadra koji balansira vrijeme i količinu informacija aludirajući na dokumentarističku estetiku te u narativnoj strukturi gdje Quatriglio odmotava laganu nit priče koja tvori pustolovan okvir čiji je zadatak da poveže i psihoantropološki interpretira kadrove montirane u sekvencu.



Uz ove nove autore, osim ponekog poznatog, u programu predstavljamo dva kalabreška dokumentarca na temu emigracije. Prvi od njih je Vidjet će te u Cosenzi debitanta Pina La Facea. Radnja filma se događa među Kalabrežanima koji su emigrirali u Kanadu. Drugi dokumentarac je Pjesma novih emigranata također debitanata Artura Lavorata i Felicea D’Agostina, dobitnika prve nagrade za najbolji dokumentarac na međunarodnom festivalu Cinema Giovani u Torinu 2005. Redatelji su našli inspiraciju u pjesniku Francu Costabileu čiji pjesnički put prepričavaju i nanovo prolaze. I zadnji iako ne manje važan je dokumentarac kojeg predstavlja regija Friuli Venezia Giulia, Stvarnosti Kosova redateljice Eve Ciuk, svjedočanstvo o raznolikosti brojnih etničkih grupa na Kosovu koji čini zanimljivu ravnotežu između emotivnoga dojma i objektivnoga pokušaja dramatičnog opisa stvarnosti.



Poseban dio programa posvećen je Francescu Calogeru, autoru koji zaslužuje duboku kritičku analizu i u Hrvatskoj. Calogero debitira producirajući sam ili gotovo sam, s malo tehničkih sredstava više za kućnu nego za profesionalnu uporabu (super 8), prva dva filma Amelijin gležanj i Nježnost dodira. Nakon što pažljivi kritičari prepoznaju njegovu vrijednost, uspijeva producirati prvi dugometražni film na 35 mm Nitko, a potom ga zapaža i šira publika zbog dva dugometražna filma koji balansiraju žanr komedije i jednostavnu, ali duboku psihološku analizu likova, Pet olujnih dana i Noćni čuvar. U našem programu nalaze se i dva dokumentarca koji su njegova dva posljednja filmska ostvarenja (Neumoljivi poručnik Rossi i U ime Kuma) u njegovoj redateljskoj karijeri koja trenutno više dolazi do izražaja na opernim pozornicama nego na filmskim setovima.



Ova prva Smotra talijanskog filma u Zagrebu, u organizaciji Talijanske federacije kino klubova i Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Sveučilištem za strance Dante Alighieri iz Reggio Calabrije, trebala bi biti samo inauguracija niza susreta s talijanskim filmom u Hrvatskoj već od sljedeće godine i drugog izdanja ove smotre u Zagrebu, čija je posebna namjera razmjena saznanja i iskustava kao i proširenje područja znanstvene, akademske i organizacijske suradnje. (Paolo Minuto, predsjednik Međunarodne federacije kino klubova i umjetnički direktor Smotre)