Ciklus filmova Žena u gradu, grad na filmu 1 pripremljen je s ciljem da se neki vrlo dobro poznati naslovi pogledaju iz drugoga kuta. To omogućava da u novom svjetlu analiziramo načine na koji gledamo te kako praksama gledanja ustvarujemo određene društvene pozicije, ponajprije pozicije žena u zapadno-evropskim društvima



Ciklus je svojevrsna povijesna retrospektiva i podijeljen je na dva dijela. Prvi dio obuhvaća nekoliko izvanrednih filmskih djela nastalih u socijalističkoj Jugoslaviji u razdoblju potkraj šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. stoljeća – Slučajni život, jedini film, ali ujedno i remek-djelo prvog hrvatskog filmologa Ante Peterlića; Živa istina Tomislava Radića, naš najpoznatiji film u žanru cinema verité; te Nedjelja, rano, a za neke i najbolje, ostvarenje Lordana Zafranovića. Filmovi su nastali u vrijeme kada socijalistička Jugoslavija već uvelike ulazi u drugu fazu postojanja, naročito obilježenu privrednom reformom iz 1965. godine, te su na neki način odista refleksija vremena i mjesta nastanka – svekolika ironija u odnosu na dominantne ideologije vremena i patologije koje proizvode, pojave novih umjetničkih eksperimenata poput happeninga i nelinearne filmske naracije, nove tipologije filmskih kolektiva kao što je FAS (Filmski autorski studio) u čijoj produkciji nastaju sva tri filma, – sve su to bitne odrednice koje su zajednička potka ovim filmskim djelima.

Drugi dio ciklusa obuhvaća izbor iz svjetske produkcije: Hirošima, ljubavi moja Alaina Resnaisa, Metropolis Fritza Langa, te Alisa u gradovima Wima Wendersa.

Ciklus završava kratkim filmom Kreše Golika Od 3 do 22, koji je ujedno i uvod u okrugli stol na temu ciklusa: Žena u gradu, grad na filmu.

Ono što nas naročito zanima u tom retrospektivnom pogledu, kao što naziv ciklusa jasno najavljuje, jest status ženskih likova u dijegeziranim filmskim prostorima. U prvom dijelu ciklusa pažnju želimo usmjeriti na specifične i vrlo različite modalitete taktika kojima žene izmiču ideo-logikama prostornih (što znači ujedno i političkih) organigrama društvene moći. Taktike su to koje su često neuspješne i patetične: poput neuspješna razgovora o zaposlenju Božidarke Frajt, koju Vjeran Zuppa odbija u jednom od brojnih društvenih rituala zagrebačkog društvenog kruga koji je ocrtan u Radićevu filmu Živa istina; dijametralno suprotno tome su taktike preživljavanja zagrebačke radnice u tekstilnoj industriji u kojima se nadljudska fizička izdržljivost spaja s mehanicističkim opsluživanjem tkalačkog stana u 19-satni radni dan koji pratimo u kontrahiranom 14-minutnom trajanju Golikova Od 3 do 22; ponekad su to taktike zaposlene mlade žene kojoj je privatni ljubavni život ujedno i možebitna šansa za penjanje društvenom ljestvicom i zauzimanje boljeg položaja unutar čvrsto pozicioniranih odnosa kojima je strukturirana socijalistička radna organizacija druge Jugoslavije kakvu nam otkriva Peterlićeva izuzetno moćna filmska studija Slučajni život; a ponekad su to taktike utapanja u svojstvo gotovo nezemaljske eterične nimfe, koja svojim likom još više podcrtava laž bezbrižnih nedjelja druga dva ženska lika u filmu, stvarna i mesnata u postojanju supruge i ljubavnice u Zafranovićevu filmu Nedjelja.

Drugi dio ciklusa formira naše očište u nekim drugim, manje poznatim prostorima: ukazuje nam se apsolutna nestabilnost i krhkost odnosa u gradu koji živi stvarnost post-nuklearne katastrofe u Resnaisovom remek-djelu Hirošima, ljubavi moja; anticipacija sloma Metropolisa koji svoju monumentalnost duguje institucionaliziranom ropskom radu; trans-atlantsko putešestvije djevojčice, odnosno žene-koja-to-tek-postaje u Wendersovu filmu ceste Alisa u gradovima.

Žene, uprizorene u urbanim prostorima filmskih priča, često su osuđene na to da budu prikazane kao plačljivice-domaćice ili fatalne ljubavnice, unutar stereotipa žene-djeteta ili žene-demona, ili pak, vrlo često, tek kao eterične žrtve stvarnosti koje kao da ni nisu imale stvarni život. Jednako tako, njihove uloge prečesto su skrojene prema mjeri glavnog junaka, čineći njegove životne probleme, izbore i stavove plastičnijima i prijemčljivijima.
Ovaj ciklus okreće pogled gledatelja/gledateljice u drugačijem smjeru, navodeći ih na promišljanje mogućnosti filma da uprizoruje i drugačije perspektive. Spektar odabranih filmova ukazuje na potrebu za raspravom o potencijalima te mogućnosti promjene ustaljenih formi reprodukcije svakodnevice. (Sonja Leboš)