Ima mnogo paradoksalnog s povijesnim položajem televizijskog 'čistog dokumentarca', pa i njegova autohtona predstavnika - Branka Lentića.


Riječ je o razdoblju druge polovice šezdesetih godina, cijelim sedamdesetima i početku osamdesetih dvadesetoga vijeka, tj. o godinama u koje pada najintenzivniji dokumentarizam Branka Lentića: u tom je razdoblju snimao ponekad tri puta mjesečno, ponekad mjesečno, više od stotinu dokumentaraca.


Prvi je paradoks u kontekstu nastanka Lentićeva dokumentarizma.


U naznačenom se razdoblju 'filmskim dokumentarizmom' držao samo kinematografski dokumentarizam, onaj koji je nastajao u 'filmskim poduzećima', distribuirao se na svjetlotonskim filmskim vrpcama, te prikazivan na filmskim festivalima u zemlji i svijetu, i tu i tamo se 'probio' kao predigra igranome filmu u kinima. A paradigmatski 'filmskim' držao se onaj u sklopu te filmske proizvodnje koji nije bio propagandni, obrazovni, informativni, nego koji je težio kritičkom ili/i poetizirajućem 'otkriću' stvarnosti, odnosno trajnijem zapamćenju vrijednih modaliteta stvarnosti.


Televizija je, na drugoj strani, sebi 'rezervirala' informacijski, 'aktualistički' orijentiran 'novinarski dokumentarizam': onaj u sklopu vijesti (popratne snimke, reportažni prilozi), onaj reportažno razrađeniji u sklopu posebnih 'političkih' ili 'mozaičkih' (zabavnih) emisija, te onaj obrazovni, etnografski i svečarsko prigodničarski. Iako su svi ti 'prilozi' snimani i montirani na filmskoj vrpci, držali su se posve 'televizijskima'.


Tipično televizijski - u sklopu zadanih duljina i termina - nastajali su i Lentićevi dokumentarci. Nastajali su u sklopu tematski obilježenih 'reportažnih' serija: Još jedan korak, Mladi na ekranu, Objektiv 350 pa se u televizijskoj arhivi Lentić ponekad i vodi kao 'novinar'-autor, a potom je radio te filmove u sklopu dokumentarističkoga programa. No, u ono su vrijeme dokumentarci rađeni filmski i tako su pretežito koncipirani, samo s prigodno većom slobodom u pogledu duljine (varirali su od kratkih priloga u sklopu magazinskih emisija, do dvadeset, dvadesetpet pa i više minuta.


No, Lentićevi prilozi odmah su dobili javni i interno televizijski kultni status zato što su izrazito odudarali od vladajućega novinarskog stila. U Lentićevim je dokumentarcima od novinarsko-reportažnog popratnog komentara ostajalo zanemarivo malo, a ponekad i ništa, a glavna se prisutnost 'novinara', odnosno samog 'autora' dokumentarca - Branka Lentića - očitovala njegovom poticajom ispitivačkom, razgovaračkom prisutnošću u samom snimanom prizoru. Bila je riječ o filmovima u kojima se kamera uporno držala ljudi koje je ispitivao autor, prateći njihovu popratnu mimiku, zastanke, nedoumice, pokušaje da se 'nagode' s radoznalim ispitivačem. Bili su to sve izrazito 'portretni' dokumentarci koherentne tematske orijentiranosti. Portretiralo se sa simpatijama probran tip ljudi što se nalaze u nekoj izrazitoj životnoj prilici - te se upoznavalo i s danom prilikom i s pojedincima u njoj. Recimo Grga (1968) daje riječ dječaku beskućniku koji se izdržava raznim poslovima; jednosatni Bijeli Zagreb (1969) portretom je i zablaćena Zagreba i raznih njegovih stanovnika suočenih s time; Bič s dva kraja (1975) daje riječ mladićima - goničima konja što vuku balvane - mladićima osuđenima na planinu, osamljenost i težak posao; Tjedan jednog liječnika (1976) portret je otočkog liječnika, ali i stanovnika kojima je on ispovjedni uzdanik; Žulj (1976) daje riječ ljudima osuđenima da žive u sklepanu 'divljem' naselju iznad Rijeke, a Govori Tijarica (1979) portretira razne stanovnike mjesta podijeljena između domaće industrije i gastarbajterstva, itd.


Opet, iako su ti filmovi bili tipično 'televizijski strukturirani' - nizalačkom dramaturgijom, onom pri kojoj kao da polagano 'listamo' nizom primjera što svojom akumulacijom nijansiraju temeljnu sliku, izlučujući intrigantne varijacije - oni su u širem kinematografskom kontekstu bili izrazito filmski modernistični, i to pionirski modernistični, nešto ranije i usporedno s dokumentarističkim modernizmom Papića, Tadića, Krelje, Galića... Naime, bez ikakva oslonca na francuski primjer, čistom mladalačkom intuicijom, Lentićevi su dokumentarci otprva bili uzornim i izrazito čistim primjercima 'filmovi istine' (cinéma vérité) - tj. oni su bili ti koji su usustavili pristup u kojem filmaš (autor filma, 'intervjuer'...) razgovorom navodi ljude da se 'razotkriju' pred kamerama, pri čemu se vjeruje u uporni pogled u ljude, otkrivačko promatranje koje hvata 'nekontrolirane' trenutke u kojima ljudi odaju prikriveno psihičko stanje i svoju narav. Iako se Lentić uvijek trudio dati dosta od ambijenta kojem pripadaju njegovi ljudi, te mu filmove protkivaju fini atmosferski kadrovi ambijenata, glavnina kadrova njegovih filmova pripada bližim planovima, često snimanima teleobjektivom, dakle onima u kojima je protagonist čovjekovo lice, pogled, smiješak, 'pobjegli' izraz... tj. njegova trenutačna narav.


Da se vratim na svoju konstataciju paradoksa: iako je status Lentića kao televizijskog dokumentarista bio vrhunski, uvažavanje njega kao filmskog dokumentarista posve je izostalo.


S jedne strane, Lentićevi su se dokumentarci odmah doživljavali kao iznimno vrijedna televizijska dostignuća. Kritičari su ih isticali, emisije su gledane, a Lentićev je status na televiziji postao takav da je ne samo brzo napredovao u urednika, nego i u direktora televizije. No, na drugoj strani, u filmskoj sredini, Lentićev je prinos filmskom dokumentarističkom modernizmu ostao posve neuočen. Iako su u ono vrijeme svi dokumentaristički prilozi na televiziji bili snimani filmski, koristilo ih se za uglavnom jednokratno prikazivanje na televiziji u sklopu emisije za koju su rađeni. Osim Grge, koji je prikazan na ondašnjem festivalu kratkog i dokumentarnog filma u Beogradu dobivši tamo i nagradu, ostali su Lentićevi dokumentarci nakon prikazivanja otišli u arhivsku anonimnost i bili izostavljani iz svih mogućih antologijskih i retrospektivnih filmskih projekcija i naknadnih kritičarskih razmatranja.


Počevši od autorske večeri na ZagrebDoxu 2007, potom repriza na Hrvatskoj televiziji, ovo je prilika da se još jednom filmska sredina iskupi za grijeh previđanja filmskih bisera te posve televizijske produkcije, odnosno da se pogleda nešto širi, iako još vrlo selektivan, program Lentićevih lucidnih dokumentaraca.



Hrvoje Turković

(tekst je prvotno napisan za autorsku večer na ZagrebDoxu 2007)