Japanska treća generacija - ukazuje na promjenljivi pojam kulturnog i filmskog identiteta, koji se više ne doima ni prirođen ni dovršen i koji ne nastoji biti i ostati samo japanski

Pedesetak godina poslije zakašnjela otkrića, promatrač japanskog filma i dalje se osjeća "udaljenim" i osuđenim na elipse i praznine. Paralelne povijesti japanskog filma, od kojih je izvorna nedostupna i doslovno neprevedena, a zapadnjačka sporne vjerodostojnosti, samo su se dvaput uskladile. Prvi put uoči i za vrijeme umjetničko-političkih eksperimenata povijesnog novog vala šezdesetih, obuhvativši tako klasičare i buntovnike, a drugi put tijekom posljednjeg desetljeća, koje zapadnjački kritičari nazivaju novim valom devedesetih. Ovoga će proljeća dvije retrospektive japanskog filma u kinu Tuškanac povezati upravo ta dva razdoblja: ciklus suvremenog japanskog filma te ciklus kinotečnih japanskih filmova. U sklopu prvoga prikazat će se osam filmova suvremene tematike iz devedesetih (redatelji: Shinobu Yaguchi, Akihiko Shiota,Yoichi Sai, Sakamoto Junji, Sogo Ishii, Joji Matsuoka, Shinji Somai i Masayuki Suo), a filmolog Ken Okubo (predavač na odsjeku za izvedbene umjetnosti tokijskog Umjetničkog fakulteta Tama) održat će predavanje o osobitom žanru filmske kuće Nikkatsu roman porno (romantično pornografskom filmu), u kojemu su se okušali mnogi zanimljivi redatelji nakon šezdesetih i koji je bitan za razumijevanje sadašnje situacije u japanskoj kinematografiji.
U kinotečnom ciklusu prisjetit ćemo se filmova uglednih redatelja Kenjija Mizoguchija, Akire Kurosawe, Kaneta Shinde, Masakija Kobayashija, Hiroshija Inagakija i Masahire Shinode, koji su u doba umjetničkog i komercijalnog procvata japanske kinematografije (od sredine pedesetih do sredine šezdesetih) označili početak fascinacije i ubrzane recepcije japanskog filma na Zapadu, ali istodobno i velike krize japanske filmske industrije.
Starija generacija koja se bavila filmom u Japanu, uporno se pitala o načinima reprezentacije vlastite različitosti i može li se razumjeti ono istinski japansko, nastojeći predstaviti (gotovo auto-orijentalistički) Zapadnjacima samo one filmove, koje je smatrala dovoljno egzotičnim. U proteklom desetljeću azijske kinematografije osvajaju međunarodne festivale (iranska, kineska, korejska, tajvanska...), a neki filmaši, poput Takeshija Kitana, i dalje govore da ne žele reprezentirati azijske stereotipove. Paradoksalno, mnogim je zapadnjačkim kritičarima upravo karizmatski Kitano najznačajniji japanski redatelj poslije Akire Kurosawe. Ipak većinu zaokuplja fenomen nove generacije redatelja, čiji se filmovi ne uklapaju u uvriježenu predodžbu o japanskom filmu. Nagisa Oshima uistinu je naslutio temeljnu mijenu, kada je u dokumentarcu u povodu stogodišnjice japanskog filma ustvrdio da će se filmaši napokon osloboditi privlačnosti Japana i da će japanski film u drugom stoljeću biti samo film, a ne više japanski film.
Iako je 1976. strani (uglavnom, američki) film nadmašio domaću filmsku proizvodnju, a 2003. je snimljeno "samo" 290 filmova, zastupljenost i dostupnost japanskog filma izvan Japana neprestano raste, zahvaljujući brojnim festivalima i retrospektivama te video i DVD tržištu. Popularnosti je pridonio japanski animirani film anime (250 sati godišnje). A tematski, stilski i žanrovski širok raspon igranog filma te pojava i odjek velikog broja novih imena upućuje na ponovni procvat japanskog filma. Nova generacija japanskih filmaša (rođeni oko 1960.), svoja je prva filmska iskustva stekla asistirajući na neovisnim, roman porno i eksperimentalnim filmovima ili snimajući osam-milimetarske i šesnaest-milimetarske studentske filmove, glumeći, režirajući pinku eiga ("ružičasti", meki pornografski film), dokumentarce, glazbeni video, reklame. Za razliku od onih nekoliko odabranih filmskih svjetova klasičara i buntovnika koji stilskom profinjenošću i virtuoznošću te univerzalnim humanizmom proteklih pedesetak godina očaravaju Zapad kao autentična slika japanskog "drugog",otkrivena nam treća generacija ukazuje na promjenljiviji pojam kulturnog i filmskog identiteta, koji se više ne doima ni prirođen ni dovršen i koji ne nastoji biti i ostati samo japanski. (Tanja Vrvilo)