Tri tematski i stilski vrlo različita filma iz naše regije mogu biti zanimljiva i za usporedbu s onim što se zbiva u našoj kinematografiji, a i za uvid kamo su krenule kinematografije koje su nekad supostojale u istoj državi. Na te dane može ponajviše podsjetiti najzanimljivije ostvarenje iz ovog izbora - makedonski film Punk nije mrtav (Pankot ne e mrtov) Vladimira Blaževskog, jer je on kao filmski redatelj vrlo uspješno debitirao još u vrijeme bivše države s filmom Hi-Fi (1987.) prema scenariju Gorana Stefanovskog s Fabijanom Šovagovićem u istaknutoj ulozi. Nakon srpskog Bulevara revolucije (1992.) Blaževski je čekao sedamnaest godina, ponajviše predajući film na akademiji, na novu režiju igranog filma, objašnjavajući to političkim promjenama i vremenom u kojem su za dobivanje novaca za film bila potrebne i izvanfilmske vještine koje on nije ni posjedovao, a niti želio imati. Čak je i ovaj film radio više nego skromnim sredstvima, ali je tome tako prilagodio redateljski stil da gledatelj uopće nije svjestan autorovih financijskih problema. A problema s novcem i bavljenjem onim što ga zanima ima i protagonist ovoga novog filma Mirza (Jordan Simonov) koji je prije sedamnaest godina bio najcjenjeniji makedonski panker, ali je onda izgubio i glazbenu karijeru i publiku, jer se nije prilagodio promjenama, pa danas jedva preživljava kao društveni otpadnik sve dok ne dobije ponudu (koju su svi prije njega odbili) da sa svojom nekadašnjom grupom održi koncert u mjestu u kojem žive Albanci. Inicijativa je to međunarodne organizacije koja želi u Makedoniji promovirati multikulturalnost i raditi na pomirenju Makedonaca i Albanaca. I Mirza ih odbija, ali pritisnut egzistencijalnim problemima, a potom zainteresiran mogućnošću da opet jednom svira punk koji je za njega ne samo glazba nego i jedini dostojni način života, ipak prihvaća i kreće u okupljanje svojih kolega od kojih neki više nisu u Makedoniji. Iz toga Blaževski stvara vrlo zanimljiv spoj filma ceste i socijalne drame koja nerijetko prelazi u komediju ili grotesku, stvarajući kompleksnu, vrlo kritičku sliku društvenih i međunacionalnih odnosa u Makedoniji.

Srpsko-rumunjski redatelj Siniša Dragin, rođen 1960. u Kuli, diplomirao je 1991. režiju u Bukureštu i većim dijelom snimao u rumunjskoj produkciji, ponekad u koprodukciji sa Srbijom kao i ovaj najnoviji film (u kojem su sudjelovali i Austrijanci) - Ako zrno ne umre (Daca bobul nu moare, 2010.). Iako je snimio tek četiri cjelovečernja filma i nekoliko kratkih svi su dobivali mnoge ne samo rumunjske ili srpske, nego i međunarodne nagrade (najznačajnije su one u Rotterdamu), jer je njegova kombinacija gotovo naturalističkoga prikaza strahota današnjice i ljudi koji žive na njezinu društvenu dnu s nadrealnim elementima stvorila posebnu vrstu art filma koji je mogao egzotičnošću zainteresirati znatan dio međunarodne filmske javnosti. Tako i ovaj film naslov izvlači iz Ivanova evanđelja: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.”, a mit o crkvi koja je davno nestala u poplavama (ali se povremeno pojavljuje) povezuje s ilegalnim prelascima Dunava komunističkog srpskog dogmatika (igra ga Mustafa Nadarević) koji u Rumunjskoj traži poginulog sina i Rumunja koji traži kćerku koju su prodali kao prostitutku na Kosovo.

Treći je film Kutija (The Box, 2011.), prvijenac srpske redateljice Andrijane Stojković (1976.) koja je prije nekoga vremena napisala scenarij na tu temu zajedno sa Slavoljubom Stankovićem. On je čekajući realizaciju po tom scenariju napisao roman i njime postigao popriličan uspjeh. Možda je i to pomoglo da se Kutija konačno snimi, ali s tako skromnim sredstvima da redateljica nije mogla ući u stanove i urede inozemnih diplomata u kojima se radnja zbiva 1992. u vrijeme sankcija prema tadašnjoj Jugoslaviji kada oni napuštaju Beograd. Protagonisti filma su trojica mladića koji rade u poduzeću specijaliziranom za selidbe tih visokopozicioniranih stranaca vješto pakirajući njihovu imovinu u bezbrojne kutije. Oni su tako među rijetkim Beograđanima koji još imaju, doduše pomalo iščašen, dodir sa svijetom i to je tema ovog filma. Redateljica je probleme sa scenografijom inventivno riješila tako da pretežno snimajući crno-bijelom tehnikom većinu prizora postavlja tako da i diplomati i mladići pred bijelom pozadinom govore izravno publici glumeći dokumentarac i sa znatnom dozom humora stvaraju neobičnu sliku nedavne prošlosti. (Tomislav Kurelec)