Truffaut je u Zagrebu digao publiku na noge izjavom da je za čekanja polijetanja aviona iz Pariza snubio nebo da magla spriječi polijetanje, a da sada moli boga da magla odgodi njegov povratak u Pariz!



Sedamdesetih prošlog stoljeća TV Zagreb pokrenula je možda najkvalitetniju seriju emisija u cjelokupnoj povijesti te kuće poznatu pod naslovom „3, 2, 1...kreni!“, koja je sustavno prezentirala velika imena svjetskog filma. Njezin „izumitelj“ Nenad Pata uspio je u Zagreb dovesti i takve veličine kao što su Orson Welles, Claude Chabrol, Andzej Wayda, Werner Herzog, Cathetrine Deneuve i mnogi drugi.

Velikan francuskog novoga vala, Francois Truffaut, bio je glatko odbio poziv s obrazloženjem da mu je žao, ali da zazire ići tamo gdje njegovi filmovi nisu poželjni - iza gvozdene zavjese. Odluku je odmah promijenio kada mu je dostavljen popis od čak 20 njegovih ostvarenja prikazanih u tadašnjoj Jugoslaviji. Mene je kao filmskog kritičara dopala čast da dočekam čovjeka o kojemu smo u Zagrebu gotovo sve znali, da u emisiji s njim vodim razgovor i da mu, za njegova boravka u Zagrebu, budem pri ruci.

Budući da je prijateljica moje supruge Vesne - Dada - radila na aerodromskoj carini, pružila nam se bila prilika da autora koji je kao debitantsko djelo potpisao 400 udaraca dočekamo u duhu - filmskog iluzionizma. Čovjeka koji se možda pribojavao hoće li ga na aerodromu itko čekati, dobro instruirani aerodromski službenici dočekali su kao da, umjesto njega, dolazi osobno planetarno popularna Brigitte Bradot! Policajci i carinici su ga, kao da se to samo po sebi razumije, srdačno oslovljavali s „Monsieur Truffaut“!

Nije se pravo stigao ni oporaviti od iznenađenja, kada su ga na izlazu iz zgrade foto reporteri zaslijepili blicevima, a TV i radio novinari stali rešetati rafalima pripremljenih pitanja...
Nešto kasnije, Nenad Pata i ja smo ga utrpali u luksuzna kola s vozačem i poveli ga, prema ranije utvrđenom protokolu, na večeru - daleko izvan grada. U kolima se, dok smo se probijali slabo osvijetljenom hrvatskom metropolom, vodio neki šturi suzdržani razgovorčić na opće teme, da bi se - kada smo uskoro izvan grada bili upali u posvemašnju tminu „paranu“ tek farovima kola - naš gost obavio neprobojnom šutnjom „zakačivši“ se objema rukama za prečku iznad glave.Bit će da je u tim neizvjesnim trenucima pomislio da dolazak u njemu nepoznati balkanski grad i nije bila baš najbolja ideja...

U restoranu ga je dočekala mlada elita naše pisane riječi o filmu (Vladimir Vuković, Ante Peterlić, Zoran Tadić, Branko Ivanda - između ostalih) željna da s autorom o kojemu se gotovo sve znalo povede živahan razgovor. No,ugledni se Parižanin, na sveopće iznenađenje, pokazao vrlo suzdržanim, zapravo izrazito nerazgovorljivim. Na moje pitanje ima li njegova producentska firma određenu težinu, kratko je uzvratio da je La carosse tek malo obrtničko poduzeće. Vidno je živnuo kada sam mu predočio neka od važnijih pitanja predviđena za njegov TV nastup. Od pića, zatražio je tek čašu obične vode, a večeru je uljudno odbio...

Dakako, nismo mogli, a da se u tom trenutku ne sjetimo jednog drugog gosta iz francuske metropole kojemu se „klapa iz kavane Corso“ neizmjerno divila - srdačnoga buržuja i velikog autora francuskog filma Claude Chabrola, osobe koja je
srdačnošću i neskrivenim hedonizmom očarala zagrebačke filmofile. Taj je
u gore spomenutu restoranu slasno uživao u obilatoj hrani i piću, temperamentno debatirao o svemu i svačemu, a kada je Peterlić, ispod glasa, dobacio Vukoviću „da je kinfa iz Pariza dečec na svom mestu“, Chabrol je promptno uskočio pitanjem:“Što je to kinfa?“ (s, dakako, francuskim naglaskom na drugom slogu).

Do Zagreba je munjevito bila doprla i njegova izjava koju je dao neposredno nakon povratka u Pariz. Tamo ga je bila dočekala „na nož“ francuska kritika,koja - blago rečeno - nije baš bila sklona njegovu novom filmu. Ogorčen brojnim lošim kritikama, Chabrol je na konferenciji za novinare egzaltitrano poručio francuskim kritičarima da odu u Zagreb i da se tamo nauče razumijevanju filma.

Za razgovora pred kamerama Truffaut se pokazao u posve drugom svjetlu; bio je blagoglagoljiv, spreman da lapidarno i lucidno tumači pojedine naslove iz svog opusa, svoju poetiku. U pauzi se poželio obratiti režiseru emisije; s mnogo biranih riječi bio ga je zamolio da iz kadra ukloni golemu stajaću pepeljaru koja je, u odnosu na sugovornike, izrazito dominirala u kadru.

Na večernjoj projekciji njegova filma Divlji dječak u tadašnjem popularnom kinu RS Moša Pijade (koju je također bio organizirao Pata) došlo je dvostruko više mladih ljudi no što ih je velika dvorana mogla primiti.Osjećalo se, za projekcije, da priču u kojoj se, naspram tadašnjeg veličanja prirode, zagovara civilizacija, mlada publika odlično prima. Poslije projekcije - vidno raspoložen - Truffaut je digao publiku na noge izjavom da je za čekanja polijetanja aviona iz Pariza snubio nebo da magla spriječi polijetanje, a da sada moli boga da magla odgodi njegov povratak u Pariz!

Na rastanku meni je poklonio Bazinovu monografiju o Jeanu Renoiru, a Vesni knjigu sa scenarijem Američke noći i s dnevnikom snimanja filma Farenheit 451.
Uzvratismo mu Godišnjim dobima Antonija Vivaldija u izvedbi Zagrebačkih solista.
Tek kasnije smo saznali da je teška bolest , od koje će uskoro umrijeti, bitno utjecala na njegovu suzdržanost za boravka u Zagrebu. Svjedoci tvrde da se, neposredno nakon što je izdahnuo, na njegovu licu pojavio blaženi smješak olakšanja.

Ovaj ćemo kratki tekst završiti jednom njegovom „vedrijom“ izjavom; nekom je zgodom bio ustvrdio da je film izumljen da bi se svetkovala ženska ljepota. On ju je svakako svetkovao - i u svojim filmovima, ali i u životu; iz britanskog dokumentarca Francuska ljepota (prikazanom na Međunardonom festivalu dokumentarnog filma u Zagrebu) saznasmo da je sa svakom svojom glavnom glumicom imao, većeg ili manjeg intenziteta, prisne osjećajne relacije. (Petar Krelja)