Nema ozbiljna ciklusa iberoameričkog filma, a da u njemu nema djela u kojima je glazba glavni lik



Ako je Franz Kafka bio pisac Praga, onda je Fernando Pessoa definitivno bio pjesnik Lisabona. U filmu Os Misterios de Lisboa (What the Tourist Should See, 2009.) Jose Fonseca e Costa dojmljivo je vizualno ovjekovječio jednog od najvećih pisaca 20. stoljeća – ali još više njegov Lisabon, grad gdje se susreće Atlantski ocean s rijekom Tagus, grad u kojem se impresivno dodiruju antička i mediteranska, kršćanska i arapska kultura. Gledatelj doista ostaje bez daha – dok ga slike i tekst naratora vode na gradske lokacije koje je odabrao Fernando Pessoa u svojem vodiču kroz Lisabon, napisanom 1925. godine. Taj pjesnički odabir osnažen je i odabirom samog Fonsece – pa tako ujedinjeni, pjesnik i režiser, gledatelja uspješno uvlače u magiju grada nevjerojatne svjetlosti i vizura, ljepote i melankolije, koju mu ne donosi samo glazba fada, već i njegova povijesna priča o ishodištu velikih otkrića, ali i kolonijalizma, zemlji koja je bila sinonim za pomorsku moć, da bi je kasnije Španjolska i Engleska potpuno gurnule u stranu. Ovi filmski lisabonski misteriji kazuju i koliko je republikanski obrat na početku dvadesetog stoljeća bio ključan za Portugal, i kako se kroz ultramodernu arhitekturu i ekonomski život, Lisabon vratio svojoj pravoj prirodi u Europskoj uniji, ponovno postavši jednom od važnijih evropskih prijestolnica. Ulogu naratora ima Peter Coyote, i sam veliki ljubitelj poezije i evropske kulture. Svježina tog poetskog, ali iscrpna dokumentarizma, pravi je biser iberoameričkog ciklusa. Inače, Fonseca e Costa, očito veliki ljubitelj Pessoine poezije, portuglaski je redatelj rođen u Angoli 1933. godine, a u Lisabonu je počeo živjeti već od 1945. – autor brojnih filmova, bio je među osnivačima moderne portugalske kinematografije, prevodio je na portugalski filmske teorije Sergeja Ejzenštajna i Guida Aristarca, i bio asistent režije Antonioniju Michelangelu na Pomračenju.

Rođen 1908. godine u Portu, Manoel de Oliveira ne samo da je najstariji portugalski režiser, već vjerojatno i najstariji aktivni režiser na svijetu. U dugoj i bogatoj filmografiji, djelo Non, ou a Va Gloria de Mandar (Non, or the Vain Glory of Command, 1990.) ima posebno mjesto. Autor se, naime, vrlo hrabro, kako filmskim postupkom, tako i idejno, upušta u usijanu i intelektualističku raspravu o ratu i kolonijalizmu. Film se otvara, a tako se i nastavlja, diskusijom koju vode portugalski vojnici - mobilizirani profesor povijesti i članovi njegove brigade – vozeći se u vojnim džipovima prema lokaciji gdje ih čeka bitka s angolskim pobunjenicima. Ova rasprava, a kasnije i sama borba, ukomponirana je s flashbackovima koji vremenski sežu sve do borbi u vrijeme Rimskog carstva, odnosno do vizualno oživljenih bitaka opisanih u epu Luzitanci slavnog portugalskog književnika Luis de Camoesa. Inače, za kolonijalnih ratova - Guerra do Ultramar - koje je Portugal vodio u Angoli, Mozambiku i Gvineji Bissao, počinjeni su brojni zločini na obje strane. Olivierin film tako je i politički razračun s premijerom Salazarom koji je Portugal vodio od tridesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao autoritarni, katolički konzervativan politički lider, koji je u političko naslijeđe dobio burne godine prve republike, koja je trajala od 1910. do 1926. godine. Oliveira razara mitove o nacionalnoj hrabrosti kada su u pitanju kolonijalna osvajanja, uzdižući vrijednost ljudskog života naspram lažne mitološke slike nacije. No, dok nas Fonseca uvjerljivo vodi kroz ljepotu i tugu portugalske i evropske poezije, povijesti i umjetnosti, Oliveira u ambicioznome naumu nije tako impresivan, ponajprije zbog režijskih i dramaturških propusta - razvučenosti radnje, i povremenoj teatralnoj ukočenosti glume i akcije.

Ne može biti ozbiljnoga ciklusa iberoameričkog filma, a da u njemu nema djela u kojima je glazba glavni lik. Tako brazilski film Ricarda Van Steena Noel, Poeta da Vila (The Samba Poet, 2006.) priča priču o Noelu de Medeirosu Rosi, brazilskom kompozitoru, pjevaču i gitaristu, jednom od najvećih imena brazilske popularne glazbe. Noel Rosa dao je nov zamah sambi, kombinirajući njezine afrobrazilske korijene s urbanim, poetskim vokabularom i duhovitim tekstovima, koji su prepuni ironičnih socijalnih komentara. Film se otvara Rio de Janeirom u tridesetim godinama: Noel Rosa je bijelac, rođen u obitelji srednje građanske klase, u poznatom kvartu Vila Isabel…Već od djetinjstva obilježava ga i tjelesna mana, deformirana brada – posljedica teškog poroda. Premda je Noel počeo studirati medicinu, najviše vremena posvećivao je glazbi, a gitaru je svirao već kao tinejdžer. Naspram druženja s drugim urednim pripadnicima srednjeg sloja, Noel preferira prijateljstvo crnaca iz favela, prostitutki i tvorničkih radnica. Njegov prijatelj, kompozitor Ismael Silva, upoznaje ga sa svijetom sambe, a on ubrzo komponira Com que roupa? – parodiju brazilske nacionalne himne koja postaje nevjerojatan uspjeh. Noel leti kroz zlatno vrijeme radija kao komet, intenzivno mijenjajući smjer razvoja brazilske popularne glazbe. Između ljubavnih afera i samba duela, taj briljantni kompozitor slijedi ubrzanim ritmom života svoju zvijezdu, sve dok ga bolest ne zaustavi. Rane znakove tuberkuloze Noel već počinje osjećati početkom tridesetih. Povremeno bi odlazio na tretmane u planinska lječilišta, no uvijek bi se vraćao Riju i intenzivnome noćnome životu. Upustio se i u brak, s ljupkom sedamnaestogodišnjom susjedom Lindaurom Martins, no zbog toga nije odustao od afera s drugim ženama. Bio je težak pušač, i na većini fotografija je sa cigaretom. U drugoj polovini tridesetih zdravlje mu se ozbiljno pogoršalo, tako da je mladi genij umro 1937. godine u dvadesetšestoj godini. Poetskom atmosferom i izvrsnom glumom, i naravno glazbom, film će poslužiti boljem razumijevanju velike kulture sambe koja nije obilježila samo Brazil, već je utjecaj proširila na cijeli svijet kao na globalno selo.

Habana Blues (2005.) španjolskog autora Benita Zambrana osvojio je 2006. godine prestižnu španjolsku nacionalnu filmsku nagradu Goya za najbolju montažu i originalnu glazbu, a Zambrano je bio nominiran i za režiju – sva tri priznanja, prema mišljenju kritike i publike, bila su zaslužena. Habana Blues više je slika vremena, kulture i identiteta, nego li film emocionalnih nijansi za koje je autor pokazao talent u prvijencu Alone (1999.). Premda je glazba u glavnoj ulozi, film nije Buena Vista Social Club 2, već ima vlastitu priču, atmosferu i prekrasan soundtrack – glazbeni ukus gledatelja svakako će biti presudan moment hoće li publika kliknuti 'like' za ovaj film.

Ruy (Alberto Joel Garcia Osorio) i njegov prijatelj Tito (Roberto Sanmartin), koji nosi dreadlock frizuru i vlasnik je prelijepoga crvenoga Chevyja iz '52. glavni su članovi banda Habana Blues, koji svira rock-soul fusion. Ruyeva predanost glazbi znači i kaos u vlastitu životu: u vezi je s Caridad (Yailene Sierra). Imaju dvoje djece i bez novaca su, Caridad je odustala od studija da bi radila, dakle, žrtvuje se za Ruyeve snove i ambicije. Tito pak živi sa svojom bakom – koju predivno igra Zenia Marabal – živopisnom bivšom pjevačicom koja puši cigare.

Dečki upoznaju španjolske producente, lovce na talente: Martu (Marta Calvo) i Lorenza (Roger Pera) koji ih pozovu da napuste Kubu i dođu u Španjolsku, gdje će imati priliku razviti veliku glazbenu karijeru. Ruy se upušta u aferu s Martom, a Caridad odlučuje da će ga ostaviti, uzima djecu i odlazi zasnovati novi život u Miamiju. U tom trenutku Ruy se suočava s klasičnom dilemom prisile odabira između slave i obitelji, odnosno, između očuvanja glazbenog integriteta i rasprodaje vlastitog talenta. Na žalost, u smislu filmske dinamike, jednom kada je ta dilema postavljena – ne zbiva se ništa, odnosno film ne ide nigdje – a dilema se razrješava u doslovno posljednjoj petominutnoj sekvenci. Garcia Osoro pokušava Ruya učiniti interesantnim i kompleksnim likom, no sve do kraja ne postiže potrebnu emociju, dok je Caridad krasan karakter, a Sierra glumački izvrsno koristi tu dobru podlogu. Film ima iznimno malo kadrova snimljenih na ulici, što znači da Havana ne dobiva uobičajeno pitoreskne vizure, osim nekoliko snimki iz zraka i kratku sekvencu pod kišom. No, zato filmom dominiraju pomalo izlizani interijeri koji se još 'sjećaju' starog glamura, poput npr. golemog kazališta u kojem Habana Blues namjerava svirati. Glazba je, naravno, sjajna.

Brazilac Bruno Barreto režirao je 2007. komediju Caixa Dois (Money on the Side) u kojoj pokvareni biznismen i vlasnik banke Luiz Fernando deponira veliku svotu novca – mita sekretarici i ljubavnici, a ustvari ga zbog greške u tipkanju, pošalje na račun Angeline, poštene žene, čijeg je muža, ujedno i svojeg službenika Roberta, upravo otpustio zajedno s petstotinjak drugih zaposlenika. Roberto odlučuje ubiti Luiz Fernanda…. Lagana i lepršava komedija zabune – s kritičkom notom prema korupciji, financijskom mešetarenju i ciničnu odnosu prema socijalnim vrijednostima – odlična je protuteža prema vrlo često poetskim, ali zato ne uvijek i uspješnim filmovima nadrealističkih tonova iz ovoga dijela svijeta. Gluma i režija su solidne, premda je priča neujednačena ritma. Ukratko, ovaj rad Bruna Barrete simpatična je razbibriga, ali ne nužno i film za pamćenje.

Čileanska se kinematografija predstavlja se dvjema komedijama, od kojih je znatno uspješnija ona Cristiana Galaza i Andreje Ugalde El regalo (The Gift, 2008.). Priča se otvara odlaskom u penziju sjajnog univerzitetskog profesora fizike Francisca, inače udovca, koji već sljedeći dan odlučuje počiniti samoubojstvo, apsolutno uvjeren da starost donosi samo tugu i poniženje. No, u tome ga sprječavaju njegova dva najbolja prijatelja, Nicolas, bivši mornarički časnik i Tito, šezdesetosmaš, koji i danas propovijeda hipi ideale – a naročito free love. Njih se trojica vole i znaju cijeli život, a svake se večeri sastaju da bi igrali poker na kocke. Kada Tito i Nicolas shvate kako je njihov prijatelj mračno raspoložen, pojavljuju se na dan njegovog planiranog samoubojstva – koji je ujedno i njegov sedamdeseti rođendan – s kartama za turističko putovanje na koje kreću zajedno. Situacija se komplicira jer se među putnicima pojavljuju neodoljiva Carmen i simpatična Lucy, koja je, ni manje-ni više, djevica, željna okusiti tjelesnu ljubav... Uz brojne nesporazume, taj simpatični filmski crowd pleaser, završava naravno happy endom – ali istovremeno iskorištava svoju šansu i nježno podsjeća na sve aspekte starosti – osamljenost, osjećaj nepotrebnosti, depresiju, a naročito na predrasude sredine, koja starije rado promatra kao ‘otpisane’. Premda je film pomalo razvučen, dijalozi su zanimljivi, a glumačka ekipa je uvjerljiva i ujednačena, gotovo odajući dojam uživanja u ovom filmskom zadatku, tako da je svaku manu lako oprostiti.

Cachimba (2004.) je prva komedija čileanskog autora Silvija Caiozzija, inače i snimatelja i scenarista, koji je i za ovaj film napisao scenarij. I premda je Cachimba poetsko-nadrealistički film sa slapstick humorom, u temelju je to tužna priča. Glavni lik, Marcos, je mali srednjovječni bankovni činovnik koji iznimno voli umjetnosti. Slučajno naleti na kolekciju slika nepoznate vrijednosti u napuštenu dvorcu u provinciji. Sa svojom naivnom djevojkom Hildom, on odlučuje djela – koja je stvorio nepoznati čileanski genij - sačuvati za budućnost – no na njegovu putu prati ga i lopovska banda, kao i mediji. Marcos će se morati sukobiti s hipokrizijom i korupcijom javnih institucija koje će se odnositi neodgovorno prema otkriću ili ga pak željeti iskoristiti za vlastitu promociju i probitak. Marcos je definitivno moderni Quijote, heroj unaprijed izgubljenih bitki. Julio Jung, izvrstan je u glavnoj ulozi, no ipak nadrealističko poetski tonovi najčešće su dramaturški prazni, tako da je Cachimba ujedno i vrlo naporan film – na žalost bez umjetničkog opravdanja za mnoge svoje stilske kalambure.

Azuloscurocasinegro (Darkbluealmostblack, 2006.) prvi je igrani film španjolskog režisera Daniela Sancheza Arevala, ujedno i scenarista filma. Prema mišljenju većeg dijela kritike, on je ovim radom i više nego ispunio očekivanja nakon serije kratkih filmova koji su bili vrlo dobro primljeni. Azuloscurocasinegro je drama koja odiše autentičnošću i uvjerljivim karakterima, pa stoga nije čudno da je Arevalo 2007. godine osvojio Goyu za najboljeg novog režisera.

Dvadedesetpetogodišnji Jorge (Quim Gutierrez) portir je koji strasno želi naći bolji posao, no to je teško jer brine o bolesnu ocu. Jorgeov brat Antonio (Antonio de la Torre) treba uskoro biti pušten iz zatvora, gdje je na kazališnoj radionici, upoznao Paulu (Marta Etura). Snažna se privlačnost dogodila odmah, a ubrzo i seks.... Jorge provodi poslijepodneva na krovu zgrade s prijateljem Israelom (Raul Arevalo), koji se muči sa svojim seksualnim identitetom. Njih dvojica s krova promatraju zbivanja u jednom salonu za masažu, gdje otkrivaju da dolazi i Israelov otac. Da bi sve bilo do kraja komplicirano, Jorge prima razglednicu od svoje ljubavi iz djetinjstva, Natalije (Eva Pallares), koja se vraća sa studija u Njemačkoj. Likovi ulaze u opasne međusobne odnose – Antonio moli Jorgea da spava s Paulom, jer s njim ne može zatrudnjeti. Zbunjenost koju stariji dvadesetogodišnjaci osjećaju pred životnim, pa tako i seksualnim izborima, glavna je tema Arevalova filma. Gluma je izvrsna: Quim Gutierrez igra Jorgea kao nježna i kontrolirana, ali s pritajenom tenzijom, koja izbija u posljednjih pola sata filma, dok je njegov brat Antonio čista suprotnost – de la Torres se poigrava i komičnom stranom svojeg lika. Vizualno, film je vrlo dorađen, i često se koristi slabo osvjetljenje da bi se naglasila klaustrofobija života glavnih likova. Ovaj pristup je u skladu i s ‘kolorističkim’ naslovom filma, kojeg je režiser izvukao iz boje Jorgeova odijela - tamno-plavo-gotovo-crno. I na kraju, nigdje bez inspiracije maga španjolskog filma – svi se slažu da je ideju madridske radničke klase autor preuzeo od Almodovara. (Alemka Lisinski)