Dvadesetak dokumentaraca, pet cjelovečernjih igranih filmova i dvije TV serije – to je ukupna scenarističko-redateljska bilanca Obrada Buće Gluščevića
Dvadesetak dokumentaraca, pet cjelovečernjih igranih filmova i dvije TV serije – to je ukupna scenarističko-redateljska bilanca Obrada Buće Gluščevića, autora koji je (brojčano posve pristojan) opus gradio ponešto postrance od matice kinematografije, ali uvijek zaljubljenički i uz trajnu privrženost sugestivnosti mediteranskog prostora.
Poslije nekoliko 'pripremnih' životnih dionica (srednja muzička škola, partizani, glumstvo), tog će darovita mladca dojmljiva tjelesnog izgleda, trajno opčiniti medij pokretnih slika. Bilo mu se, nakon debitantskog dokumentarca Partizankom do Buenos Airesa (1948.), posrećilo da (više nego nadahnuto) realizira 17 minutno djelce Ljudi s Neretve (1966.), koje će postati trajnim zaštitnim znakom cjelokupna njegova stvaralaštva, njegove poetike moćno prožete običajima i životom ljudi s delte Neretve. U slijedu dojmljivih prizora (ribolov, noćni lov na ptice močvarice, napajanje goveda, vjenčanje, pranje rublja na starorimskim pločama – 'daskama') - s efektne slikovne dojmljivosti - visoko odskače prizor pogreba u širokoj brodici u kojoj je kovčeg i sugestivna pratnja odjevena u crno koju pak, na 'vodenu' putu do groblja, prate uski čamci zvani trupice s rodbinom i prijateljima.
Iz pregršti dojmljivih Gluščevićevih dokumentarca, također se pamte: Bura (1958.), Između dvije prozivke (1959.), Pod ljetnim suncem (1961.), Vuk (1962.), Brđani i Donjani (1969.).
U jeku dokumentarističkog angažmana, bio se (uspješno) okušao i u žanru kratkog igranog filma: Priča o djevojčici i sapunu (1962.). Samo dvije godine poslije debitantskim dugometražnim igranim filmom Lito vilovito (1964., producent Avala-film) inicirao je svoju komediografsku 'dalmatinsku trilogiju'. Slijede Čovik od svita (1965.) i Goli čovik (1968.). Zanimljivo je da se popularni Bućo, u filmski iznimno dinamičnim šezdesetima (kada se tadašnja kinematografija podvojila između spontana nastupa autorskog filma i producentski forsirane proizvodnje publici dragog repertoarnog filma), spontano priklonio potonjoj alternativi. No, za razliku od drugih pojedinaca, taj je njegov izbor bio logičan, očekivan: u igranim komedijama varirao je ono čime se bavio i u dokumentarcima. Činio je to po uzoru na susjede s Apenina, gdje se više nego uspješno prakticirala komedija na talijanski način.
„Polazeći od teme galebova – ispravno tvrdi Ivo Škrabalo u 101 godini filma u Hrvatskoj (1896.-1997.) – tj. ljetnih ljubavnika u malim mjestima uz obalu koji u sezoni zabavljaju lijepe turistkinje, da bi se na jesen opet vraćali svojim domaćim curama (koju je već dotakao u kratkom filmu Pod ljetnim suncem), Gluščević je ambijentalnu i dijalektalnu komediju Lito vilovito ispunio duhovitim gegovima i finim opservacijama uz ponešto sentimentalnih tonova neophodnih u žanru koji se koleba između komedije i melodrame.“
U Čoviku od svita (1965.) pokušava 'tešku' temu gastarbajterstva relativizirati sočnim humorom: da uteg određenih stereotipa ne bi prevladao i tako naškodio filmu, bio se pobrinuo tada mladi briljantni glumac Boris Dvornik, koji je, u finoj suradnji s autorom, šarmantnu djelcu podario pitkost i neodoljivi šarm.
A nove će projekcije filma Goli čovik odgovoriti na pitanje je li kritika iz vremena nastanka toga filma i zaista bila u pravu kada je ustvrdila da se Gluščevićev najambiciozniji projekt (za koji je scenarij napisao naglašeno mediteranski pisac Ranko Marinković) spotakao na dramaturgiji koja se, kako tvrde, bila rasula u „niz fragmentarnih i labavo povezanih anegdota…“ ili je svojevrsna ultimativnost (prioritet) autorskog filma 'degradirala' vrline tog ostvarenja.
Pa ipak, u samom finalu svoga stvaralaštva, uspio je dječjim igranim filmom Vuk Samotnjak (1972.) dodatno uzdići svoj opus. Film je snimljen prema romanu redateljeve supruge, poznate spisateljice Maje Gluščević, koja je bila i skripterica u Bućinim ostvarenjima. Vuk samotnjak govori o njemačkom policijskom psu Hundu (nalik vuku) koji je zaostao nakon povlačenja njemačke vojske iz ovih krajeva i bistru seoskom dječačiću Ranku (tumači ga legendarni Slavko Štimac), koji je s podivljalim psom uspio uspostaviti prisno prijateljstvo. U dramatičnom prijeporu između seljaka (uvjerenih da je pas poklao ovce) i Ranka (do kraja odana psu koji mu je spasio život), trijumfirat će prijateljstvo između osjećajna (razborita) dječaka i 'pametna' četveronošca. Gluščević je izrazitu zahtjevnost projekta (rad sa psom i dječakom) vodio redateljski nadahnutom rukom. Film je na velikim međunarodnim festivalima osvojio 4 nagrade, a u Puli Srebrnu arenu.
Određenu pažnju zavrjeđuje i njegov drugi dječji film Kapetan Mikula Mali (1974.). Ovdje se s prijetnjama rata mora nositi nedozreli 'klinac' Mikula Mali i njegova 'ekipa' s brodice. Uz film, realizirana je i prikazana petodjelna TV serija o podvizima malog Mikule.
Gluščević je režirao i Jelenka, dječju TV seriju u 13 epizoda (1980.). (Petar Krelja)