Premda je sve što vidi „čim ujutro otvori oči“ proglasio filmom, u umjetničkom životu filmofila, redatelja i performera Tomislava Gotovca postojale su ipak barem tri vrste filmova.
Prvoj vrsti filmova pripadaju oni koje je strasno volio, drugoj oni koje je sam režirao, a trećoj oni u kojima je glumio ili nastupao – kao on sam, Tomislav Gotovac. Dakako, oni prvi daleko su najbrojniji. Da nije tako, ne bi bilo ni hodajuće filmske enciklopedije u kojoj su se, osim pikanterija iz života njemu dragih filmaša, mogli naći detaljni opisi scena i sekvenci iz tisuća klasičnih holivudskih i europskih filmova. Neke je znao napamet, prepričavao ih je strastveno i zavodljivo, a jedan od „posvećenih“ bio je Mjesto pod suncem iz 1951., film u kojem su melodramska interpretacija, redateljske bravure Georgea Stevensa i spoj dviju holivudskih ikona – Elizabeth Taylor i Montgomeryja Clifta, oplemenile Dreiserovu Američku tragediju. „U tom se filmu nalazi sve...“, izjavljuje Gotovac i posvećuje mu 1964. jedan od svojih prvih avangardnih filmova Pravac (Stevens-Duke) - „totalno drukčiji od drugih“.
Ostalim filmskim favoritima, a bilo ih je mnogo – spomenimo tek Hawksa, Forda, Murnaua, Dreyera, Godarda – odužio se na sličan način: vlastitim filmovima. Ako su i bili mišljeni radikalno drukčije, ti su se nenarativni i metodološki strogo koncipirani dokumentarni eksperimenti morali „očešati“ o djelo nekog od Gotovčevih klasičnih uzora. Gdje nije posegnuo za glazbom svojih jazz-miljenika (Duke Ellington, Billie Holiday, Ella Fitzgerald, Count Basie, Glenn Miller i dr.), poslužio bi se tonskim zapisima obožavanih filmova. U manifestnom filmu fiksacije Prije podne jednog fauna (1963.) čuju se dijelovi tonske piste Godardova Živjeti svoj život i Palova Leta u budućnost; u promatrački hektičnom Plavom jahaču (Godard-Art, 1964.) posveti Art Blakeyu dodaje zvukove Bonanze; u opservacijski Osjećam se dobro iz 1966. (posvećen Hithcockovu Prozoru u dvorište) umontiran je ton iz Shindova Onibabe, dok kruženje kamere oko srednjoškolskog igrališta u Glenn Miller I (1977.) prati tonska pista Moje drage Clementine Johna Forda.
No, posvećivao je Gotovac u svojim osebujnim eksperimentima i ono što ne dolazi s Panteona već pripada njegovoj „intimnoj“ svakodnevici – majku, prijateljice (T, 1969.) ili prostor oko obiteljskoga doma u Krajiškoj 19 (Osjećam se dobro, 1966., 29, 1967.; Alamo, 1969.). Istodobno je - podjednako zbog markantne tjelesne pojave, neusporedive fotogeničnosti i performerske autentičnosti, i sam postao predmetom posvećivanja – kao glumac u filmovima svojih prijatelja redatelja ili dokumentarni subjekt (Rubikon, Cesar Franck-Wolf Vostell, Od jutra do mraka i dr.). Time je krug svenazočna movieja, onog koji je Gotovac cijeloga života (ko)režirao vlastitim tijelom i pogledom, i simbolično zatvoren. (Diana Nenadić, programska knjižica br. 28))