Zanesenjak iz društva u kutu

U intervjuu vođenu sredinom devedesetih Zoran Tadić izjavio je da Ritam zločina zapravo nije njegov prvi film, nego sedmi, samo što prvih šest nikada nije snimio! To doista može reći samo netko kome film nije slučajno odabrana profesija, nego naprotiv, stalni predmet razmišljanja, ono nešto, makar zvučalo i kao patetična fraza - za što se živi! Nije zato ni neobično što je, prokazan kao jedan od 'sumnjivih' filmofila iz kavane Korzo i 'hičkokovac' u šezdesetima, dokazan kao dokumentarist, a kasnije opjevan kao prvak domaćega žanrovskoga filma, nakon Ritma zločina snimio samo pet cjelovečernjih filmova. Prije i poslije njih, Tadić je ionako živio s filmom, pišući o njemu, razgovarajući o kinu u kavanama s prijateljima ili, do samoga kraja, sa svojim studentima i kinoamaterima.

A iz onih filmova koje jest snimio vidi se da je iznad svega poštovao stvarnost, ma što ona bila: ljudi iz kamenjara, gdje je vrijeme stalo - u dokumentarcima ili kvarljivi smrtnici iz zagrebačkih predgrađa, koje je zagrizao povijesno-društveni stroj - u igranim filmovima. Prvima se divio, zbog jednostavnosti života. Druge je pokušao shvatiti, razotkrivajući, uz pomoć žanrovskih poučaka krimića, kako na njih djeluje taj stvarnosni mehanizam. Istodobno je htio, kako sam kaže, „filmski za sebe pomiriti svijet, relevantnu tradiciju svjetskoga flma s autentičnošću nekakva hrvatskoga filmskoga patnika“.

Treći čovjek Carola Reeda, obožavan i detaljno seciran još u redateljevoj filmofilskoj mladosti, ponudio je zrelom Tadiću jedan od takvih dragocjenih svjetskih 'modela' u koji će ucijepiti hrvatsku poskomunističku i ratnu zbilju. Kultni klasik rodovski je preobražen u Treću ženu, zadnji Tadićev film. Ili bolje, zadnji koji je zanesenjak iz društva 'u kutu, nikome na putu', uspio snimiti.

Diana Nenadić, rujan 2007.

ZORAN JE ŽIVIO FILM

Kasnih šezdesetih kao i ranih osamdesetih prošloga stoljeća, kada sam bio zaposlen u Zagreb filmu divio sam se sjajnim Drugama i Pletenicama, pa kasnije kada sam prešao na TV Zagreb s užitkom sam gledao izvrsno režirane epizode iz serije Nepokoreni grad. Tako sam upoznao Zorana Tadića - redatelja. No, tek sam se s njim uživo sreo kada mi je jedno filmsko poduzeće naručilo scenarij za jugoslavenski „hit“ kombinat u osamdesetim. Pristao sam uz uvjet da režiser bude Zoran Tadić. U višemjesečnom radu nastalo je drugarstvo, sporazumijevanje i zanatski tandem. Pa kada sam s TV Zagreb sklopio ugovor za seriju o Zagrebačkoj školi crtanog filma odmah sam zatražio Zoranove redateljske usluge. U višegodišnjemu radu - oteglo se sve zbog specifičnih tv-uvjeta, ali i ratnog razdoblja, nastalo je i pravo prijateljstvo. Posjećivali smo se često pogotovo kad su mu se rodila djeca.

Kasnih sedamdesetih uređivao sam na TV Zagreb filmsku emisiju 3-2-1…kreni koja je stekla popularnost u velika broja mladaca od koji će mnogi kasnije postati neprijeporne vrijednosti u filmskom, novinarsko i menadžerskom miljeu. Poznati su tada bili i popularni sastanci oko 13 sati u Slastici u Dežmanovu prolazu. U tim smo emisijama obrađivali filmske zanate, ugošćavali svjetske filmske velikane, obrađivali svjetske kinematografije… Ukratko: entuzijastički smo zahvaćali sve što je u vezi sa sedmom umjetnošću. Tako je nastala ideja da predstavimo tv-gledateljstvu kako, zapravo, nastaje igrani film. Zoran je imao scenarij. Sviđao nam se. I tako je potajno - ispod žita - jer TV nije smjela producirati kinematografski film, nastao najprije Ritam zločina, pa onda i Treći ključ.

Zoran je krenuo dalje i prema ocjeni kritike postao izniman filmski redatelj, a Ritam zločina pak najbolji hrvatski film.

Kasnije sjedjeljke na Branimircu subotom postaju pomalo legendarne. Od podneva do 15 h na terasi ljeti ili u Borutu zimi običavali su pijuckati Saša Bjelousov, Jožica Štajner, Milan Šamec, Agar Pata, Mario Bošnjak, Nenad Polimac, Tomica Kurelec, Zoran Tadić… Zoran i ja i posebno se ustrajno družimo. Saznajem među prvima što mu se mota po glavi. Pratim njegove filmske naume i u šetnjama po Bužanovoj ulici. Prebiremo po scenarijima, a posebno po posljednjem koji se, nažalost, nije filmski ni začeo. Tema je bila tako bliska fenomenu Ritma zločina koji je u Madridu, Portou i Bruxellesu, poznato je, dobio zavidne nagrade.

Naglo se Cici razbolio. Kraj se neumitno približavao. Pomalo se usamio. Rjeđe je dolazio na Branimirac. No, nas dvojica nastavljamo druženja. Prošetali bismo ponekad našim kvartom, rijetko nešto i gucnuli. Čini mi se da sam zadnji od naše klape s njim razgovarao, petnaestak dana prije konačna udaljavanja.

Hoće li gore završiti nezapočeti film? Onako kao protagonist njegova zadnjeg, nikada snimljena, scenarija Drvo života.

Nenad Pata, rujan 2007.