(1. kolovoza 1936. - 25. siječnja 2008. Buševec pokraj Velike Gorice)
Rijetko je pristajao na intervjue i nije želio govoriti o sebi, pa je radije recitirao Jesenjina, držeći da njegove uloge dovoljno govore o njemu. Vjerojatno je baš to uzrokom da nije postao zvijezda čiji bi sjaj prešao i granice vlastite sredine
Prije četiri desetljeća Zvonimir Črnko bio je prvi hrvatski glumac koji je dobio veliku ulogu u visokobudžetnome zapadnom filmskom proizvodu - biografskom filmu o jednoj od najpoznatijih plesačica u povijesti Isadori Duncan Isadora u režiji cijenjena britanskog redatelja Karela Reisza. Iako se tada mediji nisu toliko bavili „zvjezdanom prašinom“ kao danas, bila je to golema senzacija, a Črnkova popularnost u tom trenutku je premašila onu koja danas prati uspješne inozemne glumačke karijere Gorana Višnjića ili Rade Šerbedžije. Pa ipak, kada je umro u siječnju ove godine, njegova smrt je prošla gotovo nezapaženo, zabilježena tek na HRT-u uz prikazivanje na HTV-u TV-drame Adam i Eva (1969) prema Miroslavu Krleži u režiji Marija Fanellija u kojoj je s Anom Karić nastupio u glavnoj ulozi.
No, malo gledani popodnevni termin radnim danom rijetke je podsjetio na zaboravljena velika glumca, pa je prvi obimniji nekrolog objavljen na web stranici sportskog društva Polet iz njegovog rodnoga sela Buševec kraj Velike Gorice, jer je s nepunih šesnaest godina on počeo uspješno igrati nogomet u tom klubu. Istodobno bio je vrlo zapažen i kao glumac u lokalnoj dramskoj sekciji ogranka Seljačke sloge, a kada se odlučio za glumu kod dr. Branka Gavelle položio je prijemni ispit za kazališnu akademiju s odlomcima iz Hamleta u kojem je nastupao u svom rodnom mjestu. Iako je već tada pokazao izniman glumački talent nije niti u kazalištu, a niti na filmu dobivao zahtjevnije glumačke zadatke u kojima bi mogao pokazati sve glumačke mogućnosti, no to je nadoknadio televizijskim dramama, filmovima i serijama, najčešće surađujući s redateljem Marijem Fanellijem i scenaristom Ivom Štivičićem, dok mu je najgledanija bila serija Sumorna jesen o ilegalcima u Drugom svjetskom ratu koju je Zvonimir Bajsić režirao prema zapisima Ivana Šibla neposredno nakon njegovog međunarodnog uspjeha s Isadorom. Sve te uloge na malom i velikom ekranu ne samo da su pokazale njegovo veliko glumačko umijeće nego i izrazitu osobnost koja je zračila s malog ekrana i pomagala mu da najčešće tumači uloge urbanih mladih junaka koji u sukobu s okolinom i postojećom društvenom situacijom u sebi traže etičke i duhovne vrijednosti koje ne nalaze među ljudima oko sebe, a takvi protagonisti bili su bliski i njemu kao osobi koja je voljela glumu, ali se nije snalazila ili se nije niti željela prilagoditi uobičajenom ponašanju glumaca koji su na putu sveopćeg priznanja.
Rijetko je pristajao na intervjue i nije želio govoriti o sebi, pa je radije recitirao Jesenjina, držeći da njegove uloge dovoljno govore o njemu. Vjerojatno je baš to uzrokom da nije postao zvijezda čiji bi sjaj prešao i granice vlastite sredine, za što su mu karizmatičnost i glumačko umijeće nedvojbeno osiguravali sve potrebne preduvjete. Međutim, unatoč toj povučenosti i introvertnosti u sedamdesetim i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća uz nekoliko TV-filmova i vrlo popularnu seriju Tamburaši (1982) i opet scenarista Ive Štivičića i redatelja Marija Fanellija, tumačio je glavne uloge u inozemnim filmovima - Privatni poroci, javne vrline (Vizi privati, publiche virtu, 1976) velikog madžarskog redatelja Miklósa Jancsóa u talijansko-jugoslavenskoj koprodukciji, Pokušaj bijega (Fluchtversuch, 1976) značajnog češkog redatelja Vojtěcha Jasnýa koji je nakon intervencije Varšavskog pakta u njegovoj domovini prebjegao u SR Njemačku, gdje je snimio ovaj film, te u Crnom suncu (Mannen i skuggan, 1978) Šveđanina Arnea Mattssona. Nastupio je i u osam domaćih filmova, ostvarujući zapažene epizode u Hranjeniku (1970) i Seljačkoj buni (1975) Vatroslava Mimice, Akciji stadion (1977) i Kiklopu (1982) Antuna Vrdoljaka, a najznačajnije su mu glavne uloge lažnog crnogorskog cara Šćepana Malog u Čovjeku koga treba ubiti (1979) Veljka Bulajića i posebice lika koji mu je bio posebno blizak - čovjeka koji se vraća u zavičaj pokušavajući pronaći vlastiti identitet u Izgubljenom zavičaju (1980) Ante Babaje, a karijeru je praktički završio u naponu snage 1985. još jednom glavnom ulogom - u Crvenima i crnima Miroslava Mikuljana.
Nikada nije javno progovorio o razlozima odustajanja od svog poziva i povlačenja u osamu i tek povremena druženja s nevelikim brojem prijatelja i rodbinom, tako da se može tek nagađati je li ga zamorila sudbina slobodnog umjetnika koji nije želio poniženja traženja bilo kakva posla i čak je što više slovio kao težak suradnik, jer nije htio tumačiti likove iza kojih nije mogao stati svojim i glumačkim i osobnim integritetom, pa čak ni izgovarati rečenice u kojima nije nalazio dublji smisao. Ili je kao što kaže Ivo Štivičić, jedan od rijetkih njegovih prijatelja iz svijeta u kojem je radio i stvarao, odabrao osamljenost kao najteži oblik slobode.
Bez obzira koji su bili pravi razlozi njegova napuštanja umjetnosti glume kojoj se posvetio bez ostatka, oni ipak ne mogu biti dovoljno opravdanje za zaborav jednog od naših velikana malog i velikog ekrana kakav se nažalost očitovao u trenutku kad nas je napustio. (Tomislav Kurelec, Hrvatsko glumište, ožujak 2008.)