Obrazovanjem grafički dizajner koji je isprva radio u struci, Alan Rickman počeo je glumiti razmjerno kasno, kao tridesetogodišnjak sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih nižući manje ili veće uloge u TV-serijama, među ostalim i u prestižnim produkcijama kakve su ona temeljena na romanu Thérėse Raquin Émilea Zole ovjenčana s tri nagrade BAFTA te impresivna ekranizacija romana Smileyjevi ljudi Johna le Carréa, također nagrađena četirima nagradama BAFTA. A onda je 1988. godine uslijedio fascinantan akcijski triler Umri muški Johna McTiernana, probojno ostvarenje i za redatelja i za glavnog glumca Brucea Willisa i za Rickmana, koji je negativca Hansa Grubera interpretirao kao dijabolično šarmantnog, prijeteće uljuđenog te neumoljivo hladnog i učinkovitog europskog gospodina finih manira koji je, eto, predvodnik međunarodne skupine vrhunskih kriminalaca koji svoje prave pljačkaške nakane kriju iza krinke terorizma. Dakako, iz detalja da je Gruber Nijemac a da su njegovi ljudi većim dijelom Europljani izvlačio se značenjski sloj filmske priče o njemačkom i međunarodnom kapitalu koji ugrožavaju samu srž korporativne Amerike, no slika je ipak (bila) kompleksnija jer je i napadnuta tvrtka Nakatomi japanska korporacija. Umri muški je primjer filma koji se i gotovo tri desetljeća nakon nastanka doima podjednako originalno i svježe kao i u doba premijere, filma koji je iznimno značajno obilježio filmske osamdesete te koji je kao takav imao beskrajan niz imitacija, derivata, epigonskih i srodnih ostvarenja, ne samo zasad četiri kvalitativno drastično oscilirajuća nastavka nego i nepregledan broj manje ili više uspjelih varijacija koncepta „sam protiv skupine terorista u ograničenom prostoru“, od Harlinova Cliffhangera i Hyamsove Iznenadne smrti do naslova Pod opsadom i Air Force One Andrewa Davisa. Ime Rickmanova lika u filmu je Hans Gruber, identično onom negativca u akcijskoj pustolovnoj komediji Naš čovjek Flint Daniela Manna, a scenarij filma prerađeni je nastavak krimi-drame Detektiv Gordona Douglasa, nastavka koji je već bio napisan i u kojem je Frank Sinatra u liku Joea Lelanda iz nebodera naftne korporacije Claxxon koju napadnu teroristi trebao spašavati kćer i unuke. Srećom taj film nije snimljen, jer smo ovako dobili prijelomno remek-djelo, maestralno dramaturški i narativno uobličen film precizne režije, sjajnog ritma, krajnje promišljene kompozicije i kadriranja, odlično profilirane galerije likova od junaka Johna McClanea do posljednjeg šutljivog Gruberova čovjeka, impresivnih akcijskih sekvenci gradirajuće tenzije i atraktivnosti, jedno od najboljih i najvažnijih ostvarenja osamdesetih.

Afirmaciju stečenu filmom Umri muški Rickman je iskoristio za pametno građenje daljnje karijere, istodobno nastupajući u komercijalnije usmjerenim projektima kakvi su akcijska pustolovina s elementima vesterna Quigley u Australiji, na početku devedesetih veliki hit Robin Hood: Princ lopova u kojem kao šerif od Nottinghama s lakoćom u zajedničkim scenama Kevinu Costneru krade show, i fantastična akcijska pustolovina Galaktička pustolovina, kao i u ambicioznijim projektima ponekad art-prizvuka poput Boba Robertsa, Razuma i osjećaja i Michaela Collinsa. U svima njima itekako je bilo zamjetno Rickmanovo zaleđe šekspirijanskog glumca širokog zamaha i upečatljive geste, jer je sve svoje likove, makar ponekad bili i slabo napisani, papirnati i trivijalni, tumačio s osloncem na njihove ljudske osobine i mane. U religijskoj satiri Dogma Kevina Smitha, koje se distributerska kuća Miramax kao podružnica Disneyja u vrijeme premijere bila prisiljena odreći pod pritiskom demonstracija američkih katoličkih fundamentalista zbog navodnog vrijeđanja vjerskih osjećaja gledatelja, Rickman tumači Metatrona, anđela i glasnika Božjeg koji protagonistici Bethany, djelatnici klinike za pobačaje, priopći da je upravo ona daleki Kristov potomak koji mora krenuti u misiju spašavanja čovječanstva. Posrijedi je razmjerno precijenjeno djelo u kojem Smith sklonost satiri i naglašenom dijalogiziranju s prefiksom esejizma, fragmentarnu naraciju i pretjerano ozbiljno bavljenje motivom propitkivanja načina djelovanja Katoličke crkve ne uspijeva najsretnije pomiriti s artificijelnim kontekstom, pribjegavanju žanru fantastike i fantazije s elementima horora te s čvršćim uzemljenjem u žanru (formulaične) komedije. Smith se predstavlja kao vjernik koji osobnu predanost vjeri suprotstavlja institucionalnoj religioznosti, a cjelini se unatoč neartikuliranim (tj. ne sasvim artikuliranim) i ne uvijek jasnim baratanjem određenim temama i motivima, kao i mjestimičnoj konfuznosti, ne mogu osporiti šarm, zabavnost i intrigantnost.

Šteta što Rickman nije više iskorišten kao komičar, jer je posjedovao velik komičarski potencijal, dominantno temeljen na samoironiji i karikiranju vlastite ozbiljnosti, odnosno na persifliranju svog imagea ozbiljnog karakternog glumca. Ponajviše zahvaljujući tome odlično se snalazio u komičnim i crnim humorom označenim ulogama, poput onih u naslovima Zapravo ljubav, Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta i Prave mućke, a komikom ili humornim odmakom često je bojao i ozbiljne role. U adaptaciji glasovitog i dosta zahtjevnog povijesnog romana „Parfem – povijest jednog ubojice“ Patricka Süskinda, za prilagodbu kojeg su navodno bili zainteresirani Stanley Kubrick, Tim Burton i Ridley Scott, da bi ga naposljetku u produkciji Bernda Eichingera režirao Tom Tykwer, Rickman utjelovljuje plemenitaša Richisa, oca anđeoski lijepe Laure, jedne od djevojaka koje će postati metom Jeana-Baptistea Grenouillea, asocijalnog psihopatskog ubojice iz naslova rođenog bez vlastitog mirisa u prljavštini pariške ribarnice 1738. godine. Unatoč zanemarivanju ili pojednostavnjivanju nekih bitnih no teško uprizorivih sastavnica literarnog predloška, razmjerne nedorečenosti u profiliranju Jean-Baptisteova lika, donekle manirističkog nastupa Dustina Hoffmana u ulozi parfemista Baldinija te dijelom odveć naglašene i doslovne religijske parabole u završnici, posrijedi je dojmljivo stilizirano, koloristički i scenografski raskošno te vizualno impresivno ostvarenje elegantne režije i izuzetno sugestivne ugođajnosti, čiji je miris uistinu gotovo moguće osjetiti. (Josip Grozdanić)