Krzysztof Kieślowski, filmaš koji je započeo karijeru kao vrstan dokumentarist u zreloj se fazi Dekalogom i trilogijom Tri boje vinuo do nedohvatljive filozofsko-teološke apstrakcije



U autobiografskim ispovijedima (objavljenima u knjizi Danusije Stok Kieślowski on Kieślowski), pokojni poljski redatelj izrazio je, možda i pretjerano samokritički, nezadovoljstvo redateljskim poslom u svojem prvom kino-filmu Ožiljak (1976), nastalom prema novinskom izvještaju. No, njegovo tumačenje vlastita filma kao svojevrsna 'izvrnuta' ili 'obrnuta' socrealizma itekako stoji. Filmaš koji je započeo karijeru kao vrstan dokumentarist, a u zreloj se fazi Dekalogom (potkraj osamdesetih) i trilogijom Tri boje (u 1990-ima) vinuo do nedohvatljive filozofsko-teološke apstrakcije, u to je doba još duboko prekapao po blatu poljske socijalističke stvarnosti, obilježenu birokratskom voljom koja se nije obazirala na zbiljske potrebe ljudi. U toj turobnoj ikonografiji 'crvenih' dizajnera 'u sivom', 'posljednji europski moralist' pokušavao je pronaći barem zrnce savjesti, koja antijunaku Ožiljka, u jednom od prizora što najavljuje kasnijeg minimalističkog virtuoza, ne dopušta da mirno gleda zrcalni odraz svoga lika u prozorskome staklu. Jer, u blizini koja se nazire iza stakla, umjesto guste zelene šume, tek treba niknuti 'njegov' mastodontski snop otrovnih tvorničkih dimnjaka.

U sličnoj se situaciji tri godine poslije našao naslovni protagonist hvaljena Kinoamatera. Kieślowski ovdje još više sužuje narativni fokus na pojedinca u žrvnju političkih manipulacija, a povijesti filma namiruje jedan od 'najubojitijih' svršetaka: kino-entuzijastu i mirnom obiteljskom čovjeku, kojemu su cenzurirali film i razorili obitelj, na kraju preostaje još samo da okrene 8 mm kameru prema sebi i tako na simboličan način počini samoubojstvo!

Varšava koju ćemo desetak godine poslije ugledati u krunskom, petom, dijelu televizijskoga Dekaloga, Kratki film o ubijanju, već nalikuje dekirikovskim metafizičkim pejzažima, bezvremenom apokaliptičnom krajoliku u kojemu Kieslowski, moralističkom vagom, slikarskom paletom pljesnivo zelenih tonova i dramaturškom redukcijom, uspostavlja mučnu simetriju između individualnog grijeha (ubojice) i kolektivnog grijeha (smrtne kazne). Bio je to njegov jedinstveni odgovor na petu Božju zapovijed Ne ubij!. Sljedećom epizodom Dekaloga, Krati film o ubijanju, ujedno i posljednjim filmom u aktualnom kino-ciklusu, Bogočovjekov imenjak svakako nije rekao sve što je imao filmom reći: etička i umjetnička vertikala njegova opusa zadivljujuće se protegnula do Tri boje i Crveno 'kuvertirana' testamenta, u kojem su nam, dostojno njegovu teofil(m)skom poslanju, oporučno ostavljeni «vjera, ljubav i nada». (Diana Nenadić)