Iako su etablirani sineasti poput braće Dardenne istinski začetnici belgijskog socijalnog vala, Lanners, Mariage i Groeningen zamjenjuju njihovu dokumentarističku ozbiljnost dostatnom dozom finog nadrealnog humora i britke satire



Zamislimo filmski scenarij u kojem grupa radnica, koje su ostale na cesti jer im je tvornica otišla u stečaj, ukrade novac od sindikalnih fondova i unajme plaćenog ubojicu da likvidira njihova bivšega direktora. Ne, ovdje se nije probudio duh nekog našeg filmskog baštinika poetike Kena Loacha, jer je naša društvena satira imuna na takve anarhoidne ekscese. Dotični scenarij događa se na relaciji između Francuske i Belgije, dakle, tek nekoliko koraka od staklenih utvrda EU. Riječ je o filmu Louise Michel francusko-belgijskog autorskoga tandema Gustave de Kervern & Benoit Delpine. Još je Andreotti rekao da se 'prljavi veš pere unutar četiri zida', jer ga je jako zasmetalo da remek-djelo Rim otvoreni grad ne pokazuje njegovu zemlju u najljepšem ruhu. Bila je to jedna od najvećih gluposti u njegovoj političkoj karijeri. No, belgijski filmaši čine upravo suprotno. Treba pokazati i onu drugu stranu. To čine autori poput Felixa van Groeningena (La Merditude des choses), Lucasa Belvauxa (La Raison du plus faible) i Boulia Lannersa (Eldorado). Upravo je korpulentni Lanners postao neka vrsta njihovoga zaštitnog znaka. U Louise Michel je portretirao plašljiva ubojicu, a u Eldoradu glumi prodavača rabljenih automobila koji se zbližava s mladićem koji mu je provalio u stan te zajedno kreću u potragu za mladićevom obitelji.

Iako su etablirani sineasti poput braće Dardenne istinski začetnici tog belgijskoga socijalnoga vala, Lanners, Mariage i Groeningen zamjenjuju njihovu dokumentarističku ozbiljnost dostatnom dozom finog nadrealnog humora i britke satire. U njihovim filmovima dominiraju vedute radničkih periferija i belgijske provincije. Tu negdje obitavaju dvije starice, Debrauwerove Pauline i Paulette, koje vole kič, operete, ružičaste dezene i cvijeće. Njima pripada onaj isti pater familias iz Mariageova Les convoyeurs attendant koji nagovara sina da potuče neobični rekord i u roku od 24 sata otvori i zatvori jedna te ista vrata 40.000 puta da bi osvojio automobil koji dodjeljuje udruga trgovaca gomilajući profit na milenijskoj euforiji. Zato je autorova nacionalna pripadnost flamanskom odnosno valonskom korpusu gotovo nebitna, jer su njihove teme univerzalne poput jezika kojim govore. Ipak, belgijska politička kriza utjecala je prema belgijskom filmašu Fredericu Sojcheru i na dvije nacionalno različite filmske produkcije koje koegzistiraju na jednom teritoriju, pa se flamanski filmovi rijetko prikazuju na valonskim ekranima, dok belgijski filmovi u kojima se govori francuski imaju gotovo zanemarivi komercijalni efekt u flamanskom dijelu. Takvu situaciju ironizirao je i Philippe Dutilleul u pseudodoksu Bye Bye Belgium koji se poigrava mehanizmima Wellesova Rata svjetova, samo što će njegov radio najaviti secesiju Belgije. Ali zato se flamanski akcenti ovdje mogu smatrati nekakvom inačicom londonskog cockneya kojim se služe Leighovi isprani protagonisti. A da nezaposlenost pogađa i neke druge slojeve dokazuje i slučaj filmskog režisera (Ca rend heureux) koji odluči pod svaku cijenu okupiti filmsku ekipu nezaposlenih i snimiti svoj film.

Tom socijalnom valu pripada i najnoviji film Oliviera Masset-Dapassea Illegal prikazan na canneskom Quinzaineu koji u maniri veritea uranja u čemernu svakodnevnicu ruskih ilegalnih imigranata u Bruxellesu. Tek je mozaična struktura Barmanova komada Any Way The Wind Blows čiji naziv aludira na istoimeni hit Franka Zappe, donekle udaljuje od tog socijalnog miljea i uranja u svijet antverpenskih hipstera čije će se naizgled nepovezane sudbine vruće ljetne noći ukrstiti na nekom tulumu. Samo se autistični Balthazarov Ben X izolirao od vanjskoga svijeta pomoću svojih gejmerskih fantazija u kojima njegov avatar pokušava osvojiti prelijepu princezu, iako je jaz koji dijeli Benov virtualni svijet i Paulettein kičasti svijet veoma mal. (Dragan Rubeša)