Kada bi se odlučivalo koji je oblik ljudskog stvaralaštva u komunikacijskom i umjetničkom smislu označio 20. stoljeće to bi nesumnjivo bio fenomen pokretne slike ili jednom riječju - film.
Nastao na tehnološkim tekovinama 19. stoljeća, prije svega fotografiji, svojom pojavom ispunio je ljudsku potrebu da se stvori zapis toliko blizak stvarnosti da sama granica između svijeta promatrača i svijeta medija naizgled prestaje postojati. Pokretne slike ili film tako ubrzo nakon svog nastanka prestaju biti samo spektakularna igračka te postaju snažno komunikacijsko sredstvo pomoću kojeg je moguće priopćiti razne ideje i stvoriti umjetnička djela koja svojom snagom mogu pokrenuti mase. Ta revolucija u komunikaciji koju je donio film neizbrisivo je promijenila naše viđenje svijeta ali jednako je tako promijenila našu percepciju prošlosti, pripovijedanja priča pa i definiranja samih društvenih odnosa. Nesumnjivo je ta vrijednost filma bila jedan od razloga koji su već u ranom razdoblju filmskog stvaranja doveli do stvaranja prvih filmskih kolekcija, zbirki te konačno filmskih arhiva, da bi se kasnije razvile i prve kinoteke kao mjesto ne samo čuvanja već i prezentacije nečega što danas smatramo filmskom baštinom.
S tom namjerom očuvanja filmske baštine, prije 35 godina, 1979., osnovana je i Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu. Sam odabir imena koje sadrži riječ „kinoteka“ može nam sugerirati ambicije osnivača Mate Kukuljice i drugih da ustanova koja se tada osnivala jednom preraste u svojevrsni centar koji bi na jednom mjestu spajao filmsku arhivistiku, istraživačku i izdavačku djelatnost s kinotečnim programima i muzejskom djelatnošću. Jer „kinoteka“ podrazumijeva sve to zajedno. Možda Hrvatska kinoteka nije postala takav centar ali ono što je nastalo u 35 godina njenog rada kao filmskog arhiva nije ništa manje značajno.
Stvorene su značajne kolekcije domaćeg i stranog filma, zbirke popratnog gradiva, plakata i fotografija kao i pisane građe. Pored toga gotovo od samog početka krenulo se u postupke zaštite i restauracije prvo fotokemijskim, a kasnije i digitalnim postupkom čime je stvorena značajna baza iz koje je već danas moguće rekonstruirati gotovo cjelokupne opuse najznačajnijih hrvatskih filmskih autora.
Također je pokrenuta i značajna izdavačka djelatnost koja u svojim izdanjima pokriva od stručne obrade određenih tema poput obrazovnog filma ili filmskog tiska na području Hrvatske do monografskih izdanja pionira hrvatskog filma poput Oktavijana Miletića ili Kreše Golika. Zadnjih godina izdavačka je djelatnost proširena DVD izdanjima restauriranih filmova čime je zainteresiranoj javnosti omogućen pristup hrvatskoj filmskoj baštini.
Iako bez svoje kino dvorane, Hrvatska kinoteka nekada a Hrvatski filmski arhiv danas u okviru svojih mogućnosti radi na pripremi i realizaciji filmskih programa kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu što je Hrvatski filmski arhiv Hrvatskoga državnog arhiva pozicioniralo kao neizbježnog partnera u prezentaciji hrvatske filmske baštine.
Sve gore navedeno samo je dio djelatnosti koje je nekadašnja Hrvatska kinoteka započela a Hrvatski filmski arhiv kao odjel Hrvatskoga državnog arhiva danas nastavlja kako bi se svijest o filmskoj baštini prenijela novim generacijama i kako bi filmovi koji su jednom davno igrali na platnima naših kina postali puno više od nejasnog sjećanja.
Kao što je ranije rečeno u proteklih 35 godina Hrvatski filmski arhiv možda nije postao centar kakav su u svojim mislima imali osnivači, ali njegova je djelatnost omogućila da za sljedećih 35, 50 ili možda 100 godina neki novi zaljubljenici u pokretne slike mogu doživjeti filmsku projekciju, to čudo 20. stoljeća, na isti onaj način kao i generacije prije njih.
Mladen Burić