Prvi autor s tadašnjih jugoslavenskih prostora koji sustavno i konzistentno
gradi svoj opus u najbližoj relaciji s aktualnim strujanjima u svjetskom filmu




U svjetskim je razmjerima prava rijetkost da isti sineast ostvari iznimne
opuse u rodu crtanog (animiranog) i igranog filma. Uz Waleriana Borowczyka,
Vatroslav Mimica vjerojato je najpoznatiji takav slučaj (zanimljivo je da su
obojica rođeni 1923., Mimica nekoliko mjeseci ranije, i da su iste 1957. godine
započeli crtano-filmski opus). Mimica je na film došao «izravno iz šume»,
kako se nekad govorilo, tj. kao mladi partizan i perspektivni komunist, pri tom
i odustali student medicine ponajprije zainteresiran za područje kulture, prvi
odgovorni urednik «Studentskog lista», poslije onoga rata, (bavio se književnom
i filmskom kritikom i bio urednik u kulturnom časopisu Izvor), imenovan
je prvo za generalnog, a potom umjetničkog direktora Jadran filma. Umjetničkih
ambicija brzo se ostavio prestižnih funkcija i upustio u avanturu stvaranja
dugometražnog igranog filma, a da nije ranije, kao što je u to vrijeme bio
običaj, stjecao praksu na kratkometražnim reportažnim dokumentarcima. Usprkos
tome, njegov debi U oluji (1952) punokrvna je melodrama s humornim i
elementima pustolovno-kriminalističkog filma, osobito pamtljiv po antologijskoj
sekvenci idile na plaži protagonista koji tvore potencijalnu malu obitelj.
Nastavio je u žanrovskom tonu te 1955. ostvario neobičnu komediju Jubilej
gospodina Ikla, mjestimično morbidno intoniran uradak sa znatnim osloncem
na poetiku američkog slapsticka, o zagrebačkom industrijalcu koji je
usnuo vrlo uznemirujući san (a da je riječ o snu, odnosno da je film zapravo
oniričan, saznaje se na samom kraju).

Potkraj pedesetih i početkom šezedesetih godina, Mimica radi iznenadan zaokret
i posvećuje se crtanom filmu, isprva kao suscenarist u tandemu s Vladimirom
Tadejem, a potom i kao samostalan autor - režiser i scenarist. Nesumnjivo je da
je, zajedno s Vukotićem, Kostelcem i Kristlom, Mimica bio ključna osobnost
prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma, one koja je izvršila proboj
na svjetsku scenu i udarila temelje dvadesetogodišnje nazočosti hrvatskog
crtića u samom kvalitativnom vrhu svjetske animirane produkcije. Upravo je
Mimičin Samac iz 1958. prvi uradak Zagrebačke škole koji je ovjenčan
inozemnom nagradom (i to na Venecijanskom festivalu!), a zajedno s filmovima Inspektor
se vratio kući (1959) i Mala kronika (1962) predstavlja nezaobilazno
mjesto svake ozbiljnije povijesti animiranog filma. Za razliku od prethodna
ogledavanja u igranom filmu, usredotočenog na ovladavanje žanrovskim
strukturiranjem, Mimica je u reprezentativnim crtano-filmskim ostvarenjima
demonstrirao izrazitu modernističku samosvijest i lucidno pronalazio inovativne
umjetničke postupke, uvelike oslonjene na iskustvo ondašnjih likovnih praksi
(u nas Exat 51), plodno nadograđujući moderne animacijske zasade
studija Stephena Bosustowa i drugih antidiznijevski usmjerenih stvaralaca.

Teme otuđenosti i postvarenosti čovjeka u dehumanizirajućoj suvremenoj
civilizaciji, kao i snažna angažiranost za bolji svijet, kako se onda
entuzijastički govorilo, protiv opasnosti atomske bombe i rata, za miroljubivu
aktivnu koegzistenciju (u skladu s proklamiranim načelima pokreta nesvrstanosti
u kojem je socijalistička Jugoslavija igrala jednu od ključnih uloga), te
dakle teme koje je Mimica promovirao u okviru crtano-filmske produkcije naći
će mjesta i u njegovim igranim radovima, kad se 1964. odlučio definitivno
vratiti filmskom rodu kojim je započeo karijeru. Ne samo teme, nego i
transparentna modernistička poetika bila je Mimičina crtano-filmska popudbina
pa on između 1964. i 1967. ostvaruje modernističku trilogiju Prometej s
otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit
ću te! (1967), te postaje prvi autor s tadašnjih jugoslavenskih prostora
koji sustavno i konzistentno gradi svoj opus u najbližoj relaciji s aktualnim
strujanjima u svjetskom filmu. U Prometeju s otoka Viševice oslanja se
na asocijativnost kao konstrukcijsko načelo, tehniku struje svijesti začetu u
tom filmu posve razrađuje u Ponedjeljku ili utorku (prema predlošku
Fedora Vidasa), da bi s Kaja, ubit ću te! (prema priči Krune Quiena)
kreirao vjerojatno neprispodobivo poseban dugometražni igrani uradak cjelokupne
hrvatske filmske povijesti, tvoreći čaroliju filma nizanjem slabo povezanih
narativnih fragmenata i poetičnih slika, istražujući pri tom manifestacije
ljudskog zla.

U kasnijim filmovima Mimica odustaje od transparentno modernističke poetike,
ali destrukcija, zlo, netrpeljivost, podlost kao nezaobilazni sastojci ljudske
prirode ostaju njegovim preokupacijama. Najizrazitije u osebujnoj triler-drami s
horor elementima Događaj (1969), nastaloj prema priči A. P. Čehova, te
Hranjeniku (1970), adaptaciji teksta Milana Grgića, u kojem pakao
koncentracijskog logora dominantno ne izvire iz zločinačke nacističke prakse,
nego iz samih logoraša, što je za onodobnu Jugoslaviju bilo vrlo smjelo
viđenje stvari. Sedamdesetih, Mimica je dao svoj obol partizanskom filmu
snimivši u Makedoniji Makedonski dio pakla (1971), te podcijenjenom
društveno-kritičkom smjeru hrvatske i jugoslavenske kinematografije
ostvarenjem Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978), filmom koji se
idejno doima poprilično rigidnim (afirmacija one varijante samoupravljanja koja
se oslanja na «stare borce», tj. SUBNOR kao najreakcionarniju instituciju
socijalističke Jugoslavije, a kontra tzv. tehnomenadžera kao nositelja
liberalnih stremljenja), no oblikovno fascinira dosljedno provedenim
dokumentarističkim prosedeom (s kamerom iz ruke i odgovarajućom ambijentacijom
i teksturom fotografije), koji se doima kao izravna preteča ultrarealističke
poetike druge polovice devedesetih.

Još 1961. Mimica se okušao u žanru (pseudo)povijesnog filma, snimivši u
talijanskoj produkciji Tvrđavu Samograd (film je poznat i pod naslovom Sulejman
osvajač), slobodnu obradu bitke kod Sigeta, da bi se u završnom razdoblju
stvaralaštva vratio (psudo)povijesnim temama. U sklopu obilježavanja
četiristote obljetnice velike bune hrvatskih i slovenskih kmetova pod vodstvom
Matije Gupca, započeo je realizaciju Seljačke bune 1573. (1975) koja je
izrasla u respektabilan film povijesnog žanra i izazvala snažne kontroverze
nepostavljanjem Gupca u središte zbivanja, nego izborom mladog kmeta za tzv.
središnju inteligenciju djela. Šest godina kasnije Mimica je daleko prerano
(kao uostalom i Branko Bauer) završio svoj opus obradom srpske narodne pjesme Banović
Strahinja (prema scenariju Aleksandra Petrovića), polučivši uzbudljiv
film o iskušenjima ljubavi u doba vjerskih i etničkih, opće-kulturalnih
netrpeljivosti, prema tome i danas iznimno aktualan.

Prvi sustavni modernist hrvatskog i jugoslavenskog filma, svjetski relevantan
crtano-filmski autor, intrigantno sklon etnografskim i 'prirodoslovnim'
motivima, Vatroslav Mimica autor je koji je u hrvatsku (pa i ondašnju
jugoslavensku) kinematografiju unio aktualne svjetske teme i oblikovnost, koji
je umnogome deprovincijalizirao domaću filmsku scenu i čija kreativna
ambicioznost (ne miješati s pretencioznošću kao jalovom ambicioznošću koja
premašuje autorske mogućnosti) i danas može (i treba) biti orijentir našim
uglavnom poražavajuće neambicioznim filmašima. (Damir Radić)