Najveći dio gledatelja filmova danas je opsjednut novim djelima, pa zato za razliku od primjerice pjevača ili likovnih umjetnika filmovi ne dobivaju na popularnosti i cijeni nakon smrti njihovih autora, iako bi to neki u usporedbi čak i s vrhom današnje produkcije itekako zaslužili


Hvalevrijedna je odluka Filmskih programa da podsjeti na neprolazna, ali često gledateljima teško dostupna ostvarenja nedavno preminulih filmaša, a u ovom ciklusu posvećenom onima koji su umrli posljednjih mjeseci posebnu pozornost zaokupljaju imena Marija Monicellija i Blakea Edwardsa, dvojice redatelja koji pripadaju samom vrhu svjetske kinematografije druge polovice dvadesetog stoljeća, tvorcima briljantnih komedija (iako imaju i vrlo vrijednih filmova drugih žanrova) kojima je danas teško naći ravnih ne samo po duhovitosti i maštovitosti nego i po tome što koriste tu vrstu filmova za stvaranje kompleksne slike svijeta u kojem žive i djeluju.

Iako je tužno da ti virtuozi filmskog smijeha više nisu s nama, utješna je pomisao da su obojica imala dug i plodan život i da su imali vremena za sobom ostaviti desetke vrijednih filmova. Stariji od njih – Talijan Monicelli (1915.) koji je potpisao preko šezdeset režija i stotinjak scenarija još je 1935. pobijedio u konkurenciji filmova za djecu na festivalu u Veneciji zajedno s koredateljem Albertom Mondadorijem s debitantskim Junacima Pavlove ulice prema slavnom romanu Ferenca Molnára, a više od sedamdeset godina kasnije režirao je posljednji cjelovečernji film Pustinjske ruže (2006.) i bio aktivan na filmu gotovo do kraja života. Njegovi filmovi, pa i oni antologijski poput Obično nepoznatih lopova i Velikog rata, komiku izvode iz nesrazmjera velikih stvari koje neka slikovita grupa ljudi želi napraviti i njihovih stvarnih mogućnosti, pa u tom kontekstu i bijeda, glad, pa čak i smrt mogu biti povod za humor. Baš zbog toga većina njegovih komedija nema sretnog svršetka nego sve te komične scene na kraju uobličuju složenu sliku društva koje rijetko nudi čak i djeliće sreće.

Na prvi pogled može se činiti da nasuprot tome Amerikanac Blake Edwards u nizu Pink Panthera svoj najpoznatiji lik inspektora Clouseaua (kojeg kongenijalno tumači Peter Sellers) radi kao efektnu vrhunsku karikaturu. Ali on zapravo ponajviše sliči nespretnom činovniku koji se trudi obaviti svoj posao, a njegove nespretnosti nisu tolike da se povremeno ne bi mogle dogoditi bilo komu. Salve smijeha izazivaju međutim njihov broj i gradacija, dosljedno provedeni u službi čvrste dramaturške zamisli koja pomacima od uobičajenih situacija suvremeni svijet (a posebice činovništvo, malograđanštinu ili policiju) dovodi do apsurda. A da je riječ o promišljenoj odluci redatelja dokazuju njegove vrhunske režije vrlo različitih filmova od kombinacije romantične komedije i drame u kultnom Doručku kod Tiffanyja, trilera Experiment in Terror ili drame o alkoholizmu Dani vina i ruža do vrlo kompleksnih komedija poput S.O.B. ili Victor, Victoria.

Iznimno popularni kanadsko-američki glumac i komičar Leslie Nielsen (1926.) koji je samo na filmu tumačio više od stotinu uloga, a na malim ekranima i znatno više, proslavio se 1980. s Ima li pilota u avionu pa je nakon tog uspjeha stvarao komičarsku karijeru likovima koji su potpuno ozbiljno uvjereni da sve znaju najbolje, ali najčešće krivo shvaćaju što se zbiva oko njih i iz te se suprotnosti rađa humor koji neodoljivo nasmijava gledatelje (naročito u seriji filmova Goli pištolj) vodeći u parodiju i apsurd. Iako filmove u kojima je nastupao većina kritičara nije naročito cijenila bio je omiljen kod široke publike.

I holivudska zvijezda pedesetih i šezdesetih godina Tony Curtis (1925.) nakon akcijskog junaka, zavodnika, a potom i ozbiljnog dramskog glumca stigao je također do komedije i to kao protagonist jedne od najboljih komedija svih vremena – Neki to vole vruće (1959.) Billya Wildera, a taj relativno kasno otkriveni komičarski talent pokazuje u ovom ciklusu u još jednom filmu Blakea Edwardsa Najveća trka oko svijeta, dok u Bostonskom davitelju Richarda Fleischera dojmljivo tumači za njega posve neuobičajenu ulogu masovnog ubojice.

Jill Clayburgh (1944.) postala je netipičnom, ali ipak velikom zvijezdom u zahtjevnim dramskim ulogama među kojima su se posebno isticale Slobodna žena Paula Mazurskog i Mjesec Bernarda Bertoluccija u kojima je uspjela ostvariti vrlo kompleksne uloge i tako postati glumica koja je bila reprezentativan primjer suvremene žene koja se uspijeva nositi s problemima koje joj donosi promijenjeni položaj žene u suvremenom društvu. Iako je režirao svega trinaest cjelovečernjih igranih filmova (a često radio u kazalištu i na TV-u) i Arthur Penn zaslužio je istaknuto mjesto u američkom filmu druge polovice prošlog stoljeća ekspresivnošću redateljskog stila povezanog sa silinom glumačkih interpretacija, te iznimno originalnim spojem američkih žanrovskih modela s idejno mu bliskim zapadnoeuropskim filmskim kretanjima. Zato je imao i iznimno važnu ulogu u radikalnom mijenjanju holivudskog filma od druge polovice šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a reprezentativni pokazatelj tih njegovih svojstava je Bonnie i Clyde, jedan od najznačajnijih američkih filmova svog vremena, kombinacija crnog filma i filma ceste, stvarnih događaja vezanih uz naslovni gangsterski par i mita koji su inspirirali uz kritičko sagledavanje američkog sustava koji ih je svojim društvenim nepravdama i stvorio.

Ovaj ciklus uz podsjećanje na nezaobilazne filmaše nedavne prošlosti gledateljima nudi niz antologijskih naslova koji još mogu oduševiti i najzahtjevnije gledatelja i pružiti im uvid u neke od bitnih tendencija u svjetskom filmu druge polovice prošlog stoljeća. (Tomislav Kurelec)